Pokoji možda, ali većina pisaca ne stigne za života objaviti u knjigu sabrana ona pisma koja je napisao, a nije poslao na adresu kojoj je imao potrebu, nuždu, nevolju - da se pismom obrati! O tome šta ga je spriječilo da napiše pa odustane od slanja, sedam bi se doktorata dalo skrojiti. Veliko pitanje. Pa kad ga je već napisao, koji je to vjetar ugasio potrebu da ga i pošalje? Koliko pisama, toliko i odgovora, znam to iz vlastitog, ružnog i mučnog iskustva.
I danas danile boli
Iz fascikle na kojoj baš tako piše, NEPOSLATA PISMA, probirem jedno od dva koja nisam poslao tadašnjem ministru kulture i potpredsjedniku Vlade FBiH. Mjerkam i vagam je li mu došlo vrijeme za objavljivanje. To pismo od jedva dvije stranice pisao sam gotovo pet dana - lišen potrebe za jelom, spavanjem, bilo kakvim pilom. Baš tako! Nisam mogao ni da jedem ni da pijem ni da spavam. Mogao sam samo pisati to pismo i u njega slijevati gorčinu i bol kojom se napunilo moje biće. Uopće nije normalno da sam tada ostao živ.
Bijaše taj ministar istovremeno i moj vjenčani kum, i ja njegov, dupli kumovi i provjereni višedecenijski prijatelji i drugovi - više nego braća! Zbilo se jednog dana da sam ga - u nekoj svojoj golemoj nevolji, kakvih je bivalo mnogo i često i u kakvima mi je znao korektno pomoći, ako se šta jače ne bi ispriječilo - zbilo se dakle da sam ga u jednoj takvoj neprilici nazvao - u neko njegovo nedoba. Nevakat. Usto na lijevu. Važan sastanak.
Vanredne sportske aktivnosti? Ne znam, ali s one strane bežične telefonske veze fasovah takve verbalne batine da me i danas danile boli svako mjesto što ga dotače pobješnjela ministarska jezička šaka. Neko sam vrijeme svako to slovo držao u pameti, ali je, evo, nakon osam godina, ostalo samo ono što je više puta ponovio: 'Pun mi je k. tvojih zajebavanja i zanovijetanja.' I ono, kad je prekinuo razgovor: 'Ja sam u Beču.'
Nije me nikad ništa u životu zaboljelo kao to tad. Mila mi ideja o trenutačnom samoubistvu, skokom kroz prozor sa drugoga sprata - ali to nije dolazilo u obzir iz više razloga, nesličnih jedan drugome. Prvo, samoubijanje sam oduvijek smatrao miješanjem u Božje poslove i tu opciju odbacio za sva vremena, koliko o tome sad znam i kako o tome sve ove godine mislim. Drugo, taj stan na drugome spratu jeste moj, ali je pod kreditnom hipotekom i, ako mene nema, onda je - bankin. Udovica sa dvoje djece ima da ide na ulicu.
17 ljutitih stranica
U taj su me kredit državni rukovodioci utjerali pod meni nerazumljivim okolnostima, a sa obrazloženjem da 'više nema zakonskog osnova da od države dobijem stan'. Ne sjećam se da li sam u tom času kazao ili samo pomislio: Pa hoću li ja taj kredit i iz groba plaćati?
Napisao za tih nekoliko neprospavanih dana i noćiju 17 ljutitih stranica, pa kratio, kratio, kratio - da ono što ostane bude sve sama suština.
Ona je i ostala, ali su mene kolima hitne pomoći odvukli na Kliniku i tamo konstatirali diabetski šok, s nevjerovatnih 44 stepena šećera u krvi. U toj modernoj laboratoriji doktori pomislili da im se desio kvar na uređajima, pa poslali uzorke u staru zgradu i starinsku laboratoriju da se stvar sa nevjerovatnih 44 provjeri 'pješice', tj. klasičnim načinom mjerenja količine šećera u krvi. Otamo došlo isto: 44. To se ne preživljava. Šta je mene tada na svijetu ostavilo, ne zna niko nego Gospodar i ja. Ostavila me huja. Pasjaluk. E nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad ja kažem da je gotovo.
Vama koji ovo čitate dopušteno je da posumnjate u svako slovo ovoga zapisa, ali jednu stvar morate prigrliti kao strašnu i neumoljivo tačnu pouku: ako imaš prijatelja u vlasti - nemaš prijatelja!
