Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine još uvijek nema jasan i zvaničan stav o intervenciji Sjedinjenih Američkih Država u Iranu – intervenciji zemlje koja je, sviđalo se to nekome ili ne, najvažniji politički i sigurnosni saveznik BiH od 1995. do danas. Treći dan nakon američke intervenvije u kojoj je likvidiran vrhovni poglavar Irana ajatolah Hamnei i koja trajno mijenja svijet – od bošnjačkog rukovodstva i ministra vanjskih poslova – ni mukajet.

Ne može protiv svojih radikala

Doduše, uspio je danas objaviti jedno saopštenje tehničkog karaktera u kojem nas je obavijestio da Ministarstvo „prati situaciju“ i da su otvorene telefonske linije i formirana WhatsApp grupa za podršku građanima u UAE.

Ali zato ima vremena da se bavi BH Telecomom. I Željkom Mitrovićem, vlasnikom Pinka i njegovim Facebook objavama. I da optužuje „Dnevni avaz“ da podržava Mitrovića time što je samo prenio njegovo saopštenje. I upravom javnih preduzeća. I svime onim što formalno nema nikakve veze s njegovim resorom. I da snima video klipove u kojima komentariše Mitrovića, Pink i poslovnu politiku BH Telecoma koju očigledno tretira kao da je njegova privatna.

Dok Srbija, koliko god balansirala, vodi računa da ne antagonizira ni Vašhington ni Moskvu, dok Kosovo zna ko mu je saveznik i otvoreno je stalo uz SAD, dok je Crna Gora kao članica NATO-a podržala zapadnu liniju, a Hrvatska jasno uskladila svoju poziciju s EU i američkom politikom – Bosna i Hercegovina šuti. Tačnije, šuti njen ministar vanjskih poslova.

I to ne zato što nema mišljenje. Nego zato što zna da kakvo god mišljenje javno izgovori, neko će mu zamjeriti.

Ako podrži SAD, naljutit će radikalne krugove koje brižljivo uzgaja oko sebe i koji godinama koketiraju s antiameričkim narativima i romantiziraju režime koji žene zatvaraju zbog „nepropisne marame“. Ako kritikuje američku intervenciju, konfrontirat će se s najvažnijim saveznikom države koju predstavlja. Pa je najlakše – šutjeti. Računati da će vijest proći. Da će se pažnja javnosti prebaciti na nešto drugo. Na Željka Mitrovića i „Dnevni avaz“.

U međuvremenu, ministar vanjskih poslova ponaša se kao da je BH Telecom njegova babovina. Kao da je riječ o privatnoj firmi čiji je suvlasnik, a ne o javnom preduzeću sa upravom, nadzornim odborom i jasno definisanim institucionalnim nadležnostima. Kakve tačno veze ima ministar vanjskih poslova s operativnim upravljanjem Telecomom? Od kada je to dio diplomatskog portfelja?

I zašto se on, pobogu, u jeku najvažnijeg vojnog sukoba u ovom desetljeću ministar vanjskih poslova BiH bavi državnim kompanijama i privatnim televizijama?

Influenser u ministarskoj fotelji bavi se svime osim vlastitim poslom.

Nestat će ako šuti

Sjetimo se i protesta mladih u Sarajevu nakon pogibije Erdoana Morankića. Mladi su tada direktno prozivali njega i njegove kadrove, tražeći političku odgovornost. Dani su prolazili bez jasne reakcije Konakovića. Bez političke težine. Bez preuzimanja odgovornosti. Tišina. Dok na kraju nije završio kao Dinocchio na transparentu, čime su mu mladi jasno poručili šta misle o njemu.

Sada je opet tišina – ali na mnogo ozbiljnijoj temi. Na pitanju globalne sigurnosti i odnosa sa državom bez koje danas ne bi bilo ni Dejtona, ni NATO puta, ni međunarodnog kredibiliteta BiH.

Bosna i Hercegovina je možda jedina država u regionu u kojoj bošnjački rukovodioci nemaju jasan zvaničan stav o pitanju koje direktno utiče na međunarodni poredak. Država koja zavisi od zapadne političke i sigurnosne arhitekture ponaša se kao da je to unutrašnja tema BH Telecoma.

Problem neće nestati zato što se o njemu šuti.

Ali izgleda da je to nova doktrina – ako se ne oglasiš, možda će proći. Ako se baviš sporednim temama, možda niko neće primijetiti da izostaje suština.

Samo što u vanjskoj politici praznina nikad ne ostaje prazna. Nju uvijek neko popuni. Poput Milorada Dodika npr.