Šutnja najviših bošnjačkih funkcionera o ratu Sjedinjenih Američkih Država i Irana nije diplomatska suzdržanost – ona je politički opasna prije svega za Bošnjake. U trenutku kada se globalni poredak preslaguje, a ključni sigurnosni saveznik Bosne i Hercegovine ulazi u otvoreni vojni sukob s režimom u Teheranu, izostanak jasne pozicije šalje poruku strateške dezorijentacije. A narod koji nema jasnu vanjskopolitičku orijentaciju u kriznim vremenima vrlo brzo postaje kolateral tuđih kalkulacija.
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković do danas nisu artikulirali politički stav o američkoj intervenciji u kojoj je likvidiran vrhovni i višedecenijsko vođe Irana Ali Hamenei (Khamenei). Ne govorimo o tehničkim saopštenjima da se „prati situacija“, niti o konzularnim linijama za građane u UAE. Govorimo o jasnoj političkoj poruci – gdje stoji Bosna i Hercegovina u odnosu na svog najvažnijeg saveznika od 1995. do danas.
Zašto je to opasno?
Prvo, zato što Bošnjaci, više nego bilo koji drugi narod u BiH, objektivno zavise od zapadne političke i sigurnosne arhitekture. Dejtonski sporazum, NATO prisustvo, međunarodna supervizija i kontinuirana diplomatska podrška teritorijalnom integritetu države – sve to dolazi prije svega iz Vašingtona. Slanje signala neodlučnosti ili kalkulantske šutnje u trenutku kada SAD vode rat protiv režima u Teheranu znači slabljenje percepcije pouzdanosti.
Drugo, zato što ta šutnja nije neutralna, nego proizvod unutrašnjeg straha. U dijelu bošnjačke političke i medijske scene godinama se njeguje ambivalentan odnos prema Zapadu – kombinacija zavisnosti i latentnog resentimana. Postoje krugovi koji romantiziraju „otpor imperijalizmu“, zatvaraju oči pred represijom režima koji žene kažnjavaju zbog „nepropisne marame“ i svaki potez Vašingtona tumače isključivo kroz prizmu agresije.
Ako Denis Bećirović jasno podrži SAD, rizikuje gubitak simpatija tog dijela biračkog tijela. Ako Elmedin Konaković stane otvoreno uz američku intervenciju, naljutit će radikalne krugove oko sebe koji brižljivo njeguju antiameričke narative. A ako kritikuju Vašington, dovode u pitanje odnos s državom bez koje danas ne bi bilo ni minimalne međunarodne sigurnosne garancije za BiH.
Zato biraju treću opciju – tišinu.
Vakum nikad ne ostaje prazan
Problem je što Bosna i Hercegovina nema luksuz strateške neutralnosti. Nije regionalna sila koja balansira između velikih blokova. Ona je mala, institucionalno krhka država, čija sigurnost i međunarodni kredibilitet počivaju na jasnoj zapadnoj orijentaciji. U takvom kontekstu, neizjašnjavanje u trenutku globalnog sukoba ne izgleda kao mudra diplomatija, nego kao odsustvo hrabrosti da se preuzme politička odgovornost.
U međuvremenu, javnost svjedoči kako se ministar vanjskih poslova bavi BH Telecomom, medijskim polemikama i unutrašnjim prepucavanjima, dok pitanje rata koji reshuflira globalne odnose ostaje bez političke artikulacije. Time se šalje poruka da su PR bitke važnije od strateške orijentacije.
U vanjskoj politici vakuum nikada ne ostaje prazan. Ako ga ne popune državni predstavnici jasnim i odgovornim stavom, popunit će ga drugi akteri – entitetski lideri, regionalne sile ili globalni centri moći sa vlastitim interesima. A tada Bošnjaci, koji su najviše vezani za zapadni sigurnosni kišobran, mogu ostati bez jasnog oslonca u trenutku kada im je on najpotrebniji.
Šutnja možda donosi kratkoročnu političku komociju. Dugoročno, ona proizvodi stratešku slabost. A to je luksuz koji Bošnjaci, historijski gledano, nikada nisu mogli sebi priuštiti.
