Nacionalne politike u Bosni i Hercegovini doživljavaju svoju propast. Ako se ne slažete, pokušajte sebi objasniti zašto etnički čiste ili jednonacionalne sredine ne cvjetaju od uspjeha i progresa!? Ekonomsko, socijalno, političko, međunacionalno, kakvo god hoćete stanje u zemlji očigledan je pokazatelj i rezultat dvadesetogodišnjeg postojanja i djelovanja nacionalnih politika u Bosni i Hercegovini.

Kriv je treći

Ako ni na čemu drugo na slučaj Mostar, presuda prvom predsjedniku RS i pasivno-agresivno prepucavanje koje je uslijedilo (da ne spominjemo činjenicu da se u jednom dijelu BiH regularno plaća i dobija kusur u kunama, a u drugom aktivira rezervni sastav policije i naoružava dugim cijevima), pokazuju u kakvim su zapravo odnosima takozvani partneri u vlasti, bili oni multietnički ili, pak, jednonacionalni, a potom i koliko je BiH za dvije decenije odmakla od 1996. godine.

Zar su zaista srpski nacionalni interesi zaštićeni ako ih pljačka samo Srbin, hrvatski ako se Izborni zakon promijeni tako da član Predsjedništva BiH može biti samo Hrvat iz jednog od četiri kantona sa hrvatskom većinom, a bošnjački ako muslimani budu mogli smirom klanjati i/ili ako je "sve dobro samo da se ne puca"? Ili će nacionalni prvaci i njihove oligarhije i partokratije biti zadovoljni ako u Bosni i Hercegovini budu živjeli samo njihovi članovi kojima će oni vladati, a ovi biti mirni i poslušni podanici.

Politikantska prelijevanja iz šupljeg u prazno u slučaju Mostara (a odmah potom i Travnika!?), "prijedlozi rješenja" za koje ni predlagači nisu sigurni čiji su i kakvi su, negativne reakcije na njih od onih od kojih bi se tome najmanje nadalo, pregovori na kojima se utvrdi samo da postoje nepomirljivi stavovi i da se još daleko od rješenja, ali da se na dobrom putu, odavno - još od kafanskih susreta od prije desetak godina - nemaju baš nikakvog smisla. Ne pomaže ni to što su se iz ugostiteljskih preselili u objekt Predsjedništva BiH. Jedini zaključak je da njih dvojica nisu ništa kriva. Kriv je (ponovo) neko treći. Toliko o koalicionim odnosima.

Nadalje, nema ko se nije, u zadnjih petnaestak dana, nadigao da nam poruči da je RS neupitna. Baš kao da je RS "utemeljena na istini i pravdi božjoj", kako to ladno ustvrdi najsvetiji među Srbima, a ne na genocidu, istrebljenju, zločinima protiv čovječnosti, progonima, protjerivanjima i nečovječnom ponašanju, a u cilju "etnički kompaktne srpske teritorije na prostoru Bosne i Hercegovine", što je Međunarodni tribunal ocijenio sa 40 godina, umjesto deset od mogućih jedanaest doživotnih robija. Osim toga, trebalo je samo da se spomene sagledavanje mogućnosti obnove tužbe za genocid pa da trenutno najveći među Srbima, onaj koji je prvi reagirao na unutarbošnjačku koaliciju, požuri pasivno-agresivno zaprijeti (ponovnim) "pokretanjem spirale nasilja". Budući da je riječ o jednoj od dvije susjedne zemlje koja u Bosni ima svoju kvislinšku tvorevinu i čije se paravojne formacije (ponovo) postrojavaju i paradiraju kao '91., u svakoj normalnoj situaciji to bi bila izjava vrijedna makar diplomatskog skandala i/ili incidenta ako ne i otvorene prijetnje (ponovnom) agresijom.

Nacionalne politike su u ovoj zemlji doživjele propast u svakom segmentu svoga postojanja i djelovanja, čak i u segmentu nacionalnog. Nijedan narod, nijedna nacija, ustvari nemaju nikakva prava. Prava imaju nacionalne stranke, partije i zajednice koje su, najprije, bespravno otuđile pravo na zastupanje cijelih naroda, a potom koncentrirale moć odlučivanja u ime tih naroda u (samo) svojim rukama. Razlozi formiranja nacionalnih pokreta proklamirani i promovirani kao nacionalni ciljevi neposredno poslije rata koji su uzrokovali, najprije su tragikomično pojednostavljeni, a potom potpuno iskrivljeni u cilju zadržavanja 1. vlasti, 2. teritorije i 3. unutarnacionalne dominacije.

Presuda prvom predsjedniku RS pokazuje koliko je BiH odmakla od 1996. 

Drugim riječima nacionalni "lideri" odnosno prvaci narodnjačkih, nacionalnih stranaka, su svoje etnije pretvorili u stranačke/partijske prćije kojima "otimači nacionalnih kovčega" bezočno, bez učinkovite konkurencije, beskrupulozno i bez ikakvih pokazatelja napretka i boljitka, u različitim oblicima i kapacitetima, vladaju već dvadeset i kusur godina. Takozvana vlast svela se na osvajanje proste većine na izborima, raspodjelu pozicija i ovladavanje budžetima i uz otaljavanje posla pripreme za sljedeće izbore. Tako da vlast funkcionira na zaista primitivnoj razini, ne kao izvršitelj narodne volje, nego više na razini feudalnih gospodara, vlasnika vlasti.

U političkom životu zemlje ne postoji ni opozicija jer, svi su - sa beznačajnim legitimitetom - ili na vlasti ili pretendenti na vlast u pripremi, bez ikakvog smislenog plana kako bi bilo šta popravili i unaprijedili; jedini plan je uzeti vlast (poslije ćemo la/h/ko, imamo četiri godine da smislimo kako to ponoviti). Osim toga, nacionalne stranke nemaju nikakvu konkurenciju; uspješno su se pobrinule za njeno učinkovito uklanjanje: bilo da su konkurentske stranke optužili za nacionalnu izdaju, omalovažili ih i utopili u saveze i vijeća/sabore ili ih pak, pritvorili. Politikarenje, spletkarenje, maltretiranje i mrcvarenje postale su temeljnim značajkama dnevnopolitičke, ali i svake druge javne scene u zemlji.

Kula od karata

Nacionalne politike s jedne i bezlična i neinventivna bosanskohercegovačka - ako takvo što uopće postoji - s druge strane koje su nas dovele u situaciju u kojoj smo, jasno, ne mogu nas izvući iz stanja utrnulosti, melanholije i nepreduzimljivosti. Svjestan da zvuči utopistički, zakasnjelo ili preuranjeno, ali sve spomenuto i neuporedivo više nego što može stati u jednu kolumnu, ukazuje da je ovoj zemlji, makar i na njenom jednom dijelu, hitno je potrebna promjena svih paradigmi: sa deklarativnog se mora preći na praktično i funkcionalno, a sa zakulisnog na potpuno javno i bjelodano.

U protivnom, pokazat će se da je jedini učinkovit mehanizam sakrivanja učinjenog i neučinjenog, privatiziranog i opljačkanog da se sve ovo uruši kao kula od karata (što ustvari i jeste), ili pak, naglo i izrazito skretanje udesno, a to, koliko god bilo u skladu sa europskim trendovima i koliko god njima odgovaralo, nama nikada nije donijelo nikakvo dobro. Naprotiv.