Kad je prošle sedmice prvo izrečena presuda Radovanu Karadžiću, uz izostanak da se osudi za genocid u još sedam općina u BiH osim Srebrenice, propuštena je historijska šansa da se tako sudski završi rat u bivšoj Jugoslaviji. A kad je oslobađajuća presuda izrečena Vojislavu Šešelju, uz primjedbu da je mogao biti osuđen kao glavni propagandista zločina, bilo je jasno da Hag ne uvažava do kraja institucionalnu memoriju. 

Sud ili biblioteka

U Haškom sudu za Ruandu već su 2003. godine izrečene presude doživotnog zatvora za genocid - novinarima Ferdinandu Nahimani, osnivaču RTV ”Libres des Mille Collines”, i vlasniku ekstremističkih novina “Ngaru” Hasanu Ngezeu i drugima. 

Uz sve opaske umnih ljudi kako će Haški tribunal služiti prvenstveno kao riznica historijskih dokumenata, pomislio sam kako niko nema pravo da od sudnice pravi prvo biblioteku. U toj smo sudnici trebali prvo naći pravdu pa onda u njoj učiti historijske lekcije. 

Ali, najvažnija od svih morala je biti ona da se nacionalizam na Balkanu i u Evropu ne isplati. “Etički principi stoje iznad postojanja nacije i države”, rekao je davno Erik From (Erick) za Evropu, koja to danas primjenjuje. Nisam siguran da se poslije presude Šešelju ta poruka jasno čula.

Prvi međunarodni tribunal, poslije suđenja nacističkim zločincima u Nirnbergu (1945.), osnovan je rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a na prijedlog Francuske i Italije i tada (1993.) 52 zemlje OSCE-a (Organizacije za evropsku sigurnost i kooperaciju) upravo za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. 

U haškoj sudnici smo trebali prvo naći pravdu pa onda u njoj učiti historijske lekcije

Međutim, prvi put u historiji ovakvih tribunala, ne čekajući da se završi rat i da se proglase zvanični pobjednici i gubitnici, međunarodna zajednica je osnovala ovakav sud u Hagu. Mnogi misle da je upravo ta greška - da se prvo nisu proglasili kolektivni krivci - dovela Tribunal u situaciju da bude prespor, uz prilično teški projekt - da se krivica individualizira po svaku cijenu.

- Danas se u ovom atriju čuje eho nirnberških principa koji su reafirmirani - rekla je 23. februara 1993. godine tada američka ambasadorica u UN-u Medlin Olbrajt (Madeleine Albright). 

- Ovo neće biti pobjednički tribunal - dodala je, odgovarajući na prve kritike kako je Tribunal u Nirnbergu presuđivao samo onako kako su to zamislili saveznici, nesumnjivi pobjednici - odmah poslije Drugog svjetskog rata. 

Pred Haškim tribunalom otvoren je težak i neizvjestan put. Sjećam se kako je “Human Rights Watch”, upravo zbog ovog, odmah po njegovom osnivanju, izašao s priopćenjem kako će Haški tribunal biti čak važniji od onog u Nirnbergu.

Niko, međutim, nije tada mogao pretpostaviti da će Haški tribunal potrajati duže od četvrt stoljeća i da će na njega biti potrošen budžet od više od tri milijarde dolara. 

U međuvremenu, ne samo da je haška pravda postala spora i odložena, čemu su prigovorili bar jednom mnogi koji su od Haškog tribunala čekali smiraj za žrtve, već je, na koncu, na sudijskoj strani u slučaju Šešelja ta pravda počela primati prizvuk nekonzistentnosti.

Opsjednuti sudija

A kada je francuski sudija Antoneti (Jean-Claude Anotonetti) čitao oslobađajuću presudu Šešelju, objašnjavajući ne samo “propuste” Haškog tužilaštva već nudeći i reinterpretaciju događaja iz rata protiv Bosne (1992.-1995.) i Domovinskog rata u Hrvatskoj, opet su nam se ponudile lekcije o stvaranju “velike Srbije” na bazi nekih “tradicionalnih prava”!? 

Ono što je najviše paralo uši bio je reafirmirani “sudski” narativ koga je Šešelj više od deset godina uz neviđene psovke i vulgarnosti branio u Hagu. Uz pomoć ovakvog sudije i nedorečenog tužioca, Šešelj je za sada “odbranio” svoj ideološki kredo i nametnuo nacionalistički narativ u haškoj sudnici, koji će, vjerovatno, njegovim ortodoksnim radikalima omogućiti da prijeđu izborni cenzus u srbijanskom parlamentu.

Čekajući da Haško tužilaštvo uloži žalbu na ovu presudu, ulazeći možda u višegodišnji žalbeni proces, ostaje pitanje što će učiniti žrtve rata protiv Bosne, kojima se, uz bizarnu fasciniranost ovog sudije Vojislavom Šešeljom, protura kukavičije jaje. 

Mogu li, dakle, Bosanci sami artikulirati svoj narativ nasuprot tome - kad je o minulom ratu protiv Bosne riječ, bez pomoći iz Zagreba, s kojim su dugo dijelili savezništvo u patnji - a sada iste evropske vrijednosti. BiH ne smije biti sama u ovom. 

Treba učiti od Hrvatske, jer tamo su odavno prevazišli narativ viktimizacije. Bosnu, pak, poput teške groznice još trese žrtveni narativ između otkrivanja novih masovnih grobnica do kolektivnih dženaza u Srebrenici i drugdje. Izbjegavati duh žrtve - mentalitet viktimizacije i, suosjećati s patnjom drugih - to je najveće civilizacijsko dostignuće.

Za razliku od Beograda, odakle je odmah nakon presude Karadžiću stiglo upozorenje o “spirali nasilja” u koju Sarajevo gura komšiluk, jer razmišlja o reviziji tužbe za reparacije ratne štete protiv Srbije, iz Zagreba je stigla poruka Kolinde Grabar Kitarović kojom se pozdravlja odluka Haškog suda. A i posebno pismo majkama Srebrenice kojima se izražava solidarnost s njihovim bolom.  

Bosna, dakle, mora usvojiti narativ prava, a ne politike, ne prihvatajući historijsku reviziju – više od priča ili anegdota, bez obzira što smo im dugo bili skloni.