Pregovarački timovi statističkih zavoda Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske ponovo se nisu dogovorili u vezi sa brojem stanovnika u Bosni i Hercegovini. Doduše, napredak je ostvaren, sada umjesto sedam ili osam imaju samo tri ili četiri tačke sporenja; ni oko preciznog broja spornih mjesta nisu se mogli dogovoriti.
Međunarodni posrednici(?) dali su svoje preporuke i odredili kriterije i izrazili svoju začuđenost i zbunjenost i nerazumijevanje nemogućnosti postizanja dogovora. A mogli su, da je to ikome u interesu, jednostavno (iz)uzeti podatke (iz) statističkih zavoda i još jednostavnije objaviti podatke i prekratiti muke nama, a sebi uskratiti makar jedno čuđenje.
Mostar i Travnik
Nešto južnije ili, ako vam je draže, na drugoj strani, ako sam dobro razumio, oni što su oduvijek bili za podjele ustvari, nikada nisu bili za podjele; a oni što nikada nisu bili za podjele ustvari su oduvijek bili za podjele. Ili obratno? Ali, nije bitno. Isti princip djelidbe ili ujedinjavanja ne treba primijeniti samo na Mostar, nego i na Travnik, makar za početak konačne djelidbe prije ili do konačnog ujedinjenja. Da sam stranac, zasigurno bih izrazio svoju začuđenost i zbunjenost i nerazumijevanje nemogućnošću postizanja dogovora. Nažalost, nisam stranac te se oko ovakvih stvari mogu samo nervirati.
Dobro, kad i ako se ikada dogovore, bilo oko popisa, bilo oko Mostara, bilo oko bilo kojeg spornog pitanja, mjesta ili tačke u Bosni i Hercegovini, šta će to i hoće li, doista, išta promijeniti? Znače li, stvarno, išta procentualni pokazatelji o nacionalnom sastavu stanovništva Bosne i Hercegovine? Hoće li podaci da u Bosni i Hercegovini živi 50 ili 54 posto Bošnjaka, 35 ili 37 posto Srba, 11 ili 17 posto Hrvata i ostalo Ostalih, promijeniti činjenicu da 35 posto neupitno i beskrupulozno vlada sa pola njenog teritorija, da 50 posto stanovništva zemlje samo živi – ne vlada – na oko 25 posto njenog teritorija... ili kada se pitanje "Sejdić-Finci" riješi tako da hrvatskog člana Predsjedništva BiH mogu birati samo stanovnici četiri (ujedinjena) kantona?
Znače li išta procentualni pokazatelji o nacionalnom sastavu
Važnije od toga je hoće li se bilo koji pokazatelj stvarnog – ne statističkog – stanja u zemlji promijeniti? Hoće li ikome od rezidentnih milion stanovnika Bosne i Hercegovine koji žive na granici siromaštva ili, makar nekome od više od 600.000 (također, rezidentnih) koji žive ispod te granice nakon objavljivanja usaglašenih popisnih rezultata biti bolje? Hoće li podjelom ili ujedinjavanjem Mostara, Travnika, ne znam ni ja koji je grad sljedeći na tom spisku, nekih 30.000 stanovnika BiH prestati ići po obrok u narodne kuhinje i početi živjeti životom dostojnim čovjeka? Hoće li neko od 540.000 nezaposlenih dobiti posao, a neko od 200.000 zaposlenih koji rade za "minimalac" od oko 370 maraka ili otprilike isto toliko zaposlenih koji svaki dan idu na posao, ali ne dobivaju plaću niti im se uplaćuju doprinosi, konačno dobiti onu famoznu prosječnu čijim se uvećanjem vlade redovno hvale?
Hoće li se, ako i kad se sve podijeli, rasproda, privatizira i pokloni, i kad se sva rodbina i rodbinina rodbina konačno zaposli u državnoj upravi, i kad se svim prijateljima i partijskim simpatizerima dodijele svi kvalitetni tenderi na kojima se može najviše "uzeti" i kad se pokupuju sve limene pepeljare od 1.700 maraka..., omjer umrlih i novorođenih (pre)okrenuti u korist beba? Trenutno umrli vode za nekih pet, šest hiljada? Hoće li bilo ko od oko 500.000 penzionera/umirovljenika u BiH ili, makar neko od onih 300.000 sa mjesečnom penzijom/mirovinom od tristo i nekoliko maraka. Prošle godine je, prema nekim statističkim podacima, oko 700.000 stanovnika Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, na spavanje išlo bez večere. Ima li statistika ikakve veze sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina, prema podacima Svjetske banke, jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi i svijetu odnosno na visokom petom mjestu, odmah iza Moldavije, Ukrajine, Kosova i Albanije?
Može li "približavanje u rješavanju neriješenih pitanja" potaknuti zakonodavnu i/ili izvršnu vlast na usvajanje bilo kojega i kakvog zakona kojim će se utvrditi porijeklo imovine nekoga od 92 bosanska multimilionera čije bogatstvo vrijedi nešto više od deset milijardi maraka? Za vašu informaciju, prema međunarodnim standardima, u kategoriju multimilionera spadaju ljudi, pojedinci, čija imovina premašuje 30 miliona američkih dolara. Može li statistika, makroekonomski pokazatelji, rast BDP-a, reforme, agende... kad već ne može ubijediti naše "prijatelje" da ne otvaraju fabrike u okruženju nego u Bosni i Hercegovini, potaknuti građane BiH da svoju štednju koja, usput, premašuje deset milijardi maraka, stave u funkciju privrede? Ili makar pet od njih 525 koji na svojim računima u komercijalnim bankama u zemlji imaju po milion i više maraka da to ulože u neki proizvodni kapacitet koji bi im taj kapital oplodio i (legalno) uvećao? Hoće li, s druge strane, ikada nestati zavisti i zlobe, nametanja i podmetanja, podobnih a nesposobnih, nepodobnih i nezainteresiranih, crnih lista i sivih eminencija?
Poruka 2014.
Neće. "Stanje" u zemlji kojemu tepamo kad ga nazivamo "korupcijom" – bosanska lijepa riječ za tu tuđicu je pokvarenost - objavom bilo kojih i kakvih podataka stanje se neće ni za zerru promijeniti. Kao što se neće promijeniti ni promjenom Izbornog zakona, ni rastom bilo kakvih bruto i neto pokazatelja, ni izvozom rumunskih krava pod bosanske, ni proširenjem trgovinske razmjene na sir i mlijeko (kajmak se nije spominjao; haman je on već pobran). Ništa se, ponavljam, neće promijeniti. Kao što se od 2014. i zluradog: "Štedite. Nemojte jesti!" do 2016. i bezočnog: “Vjerujte da su tu tri esencijalne životne namirnice, a ostalo su nebitne stvari. Sama činjenica da mi trošimo milijardu KM na mobitele i komunikaciju govori da na to trošimo više nego na hljeb i ulje”, nije ništa promijenilo.
Čemu onda stalno održavanje napetosti koja se samo intenzivira pred izbore? Radi skretanja pažnje sa glasnog krčanja stomaka onih glasača koji nemaju želudac da im se pridruže ili, pak, ometanja onih kojima je već predugo prazan da se predomisle?! Ili, da pojednostavim, možda, dokle god smo mi napeti – oni neće odapeti.
