To što se bivši ministar vanjskih poslova Srbije i bivši predsjednik Generalne Skupštine UN-a, Vuk Jeremić tek ove sedmice, nakon više mjesečnih spekulacija "hoće li ili neće" uključio u utrku za novog generalnog tajnika Ujedinjenih naroda, ipak je, znajuči ovog kandidata - znak nekakve taktike, više nego “neodlučnosti” Beograda da mu da punu podršku oko toga.

Jeremić naravno ima pravo na svoju taktiku. A vlada Srbije koja ga je na ovu poziciju, kako to tvrdi Ivica Dacić, konačno imenovala “poslije teškog odlučivanja” ima, kao i obično - pravo na svoju strategiju. Beograd odavno više nikog ne čudi kad je srbijanska geostrategija u komšiluku u pitanju, ali zato zabrinjava nerijetko dvosmislena politika sa svim njenim eksponentima na domaćem ili medjunarodnom planu.

Vukovo “novo” izdanje

Ne treba zanemariti novo izdanje Vuka Jeremića. Nasuprot mladelačkom poletu, koga je uz skoro adolescentni osmjeh, ali ponekad i (ne)diplomatsko ponašanje pokazivao tokom predsjedavanja 67- zasjedanjem Generalne skupštine UN-a (od septembra 2012 do septembra 2013) – on sada kao da svima pokazuje da ima punih 40 godina. To ipak nije najvažnije, jer od njega je godinu mlađi Igor Lukšić, (rođen 14. juna 1976), kandidat za generalnog sekretara UN-a iz Crne Gore.

Nasuprot njima, bivši predsjednik i kandidat iz Slovenije Danilo Turk, ili bivši premjer Porugala Antonio Gutteras imaju više godina profesionalnog staža nego Vuk Jeremić godina. Naravno, to nije dovoljan argument, uvjerili smo se u to više puta "da bi se neko adaktirao" zbog svoje mladosti. Naprotiv. Ali, ne može se zanemariti.

Svakako, jedan intelektualno i humanistički drugačije postavljeni Danilo Turk, sa drugačijom ljudskom fokusiranošću, uz "diplomatsko iskustvo i učešće, recimo, oko pripreme posebnog izvještaja UN-a o Srebrenici, 1999, kao i njegov pravni i politički kredo koji se zasniva na jasno artikulisanom institucionalnom iskustvu" na drugom je polu ove izborne utrke.

Turk, trenutno gostujući profesor međunarodnog prava na sveučilištu Columbia ovdje u New Yorku – nije oklijevao da odgovori na sva postavljena pitanja, postavljena bez zadrške od strane UN diplomata i predstavnika nevladinog sektora i medija. U to spada i odgovor diplomatama drugog govornog područja na francuskom jeziku. Da ne govorimo o Guterrasu, ili Irini Bokovoj, iz Bugarske, aktuelnoj generalnoj direktorici UNESCO-a – koji su simultano odgovarali na francuskom, španskom ili engleskom.

Do sredine aprila 2016, za to mjesto prijavili su se još bivši makedonski minister vanjskih poslova i ambasador u UN-u, Srđan Kerim, pomenuti Lukšić, bivša šefica diplomatije Moldavije, Nathalia Gherman, donedavna ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić, kao i aktuelna glavna administratorka UN programa za razvoj (UNDP) i bivša premjerka Novog Zelanda Helen Clark.

No, srbijanski, ili kako to neki tvrde “ruski kandidat” Vuk Jeremić doima se najambicioznijim. Novo, Jeremićevo, ozbiljnije izdanje, tu ambiciju nije nimalo prikrilo.

Neformalni kriterij

Zapravo, nije na odmet poredati kandidate po kriteriju ambicioznosti ili, jasne želje da postanu najvažniji globalni superdiplomata. Ali, tu je i kriterij, da li neki od njih, ovu utrku vide kao marketinšku promenadu za domaću političku upotrebu, znajući da su im šanse male ili nikakve, pa je, kako kažu “važno učestvovati”.

Oni koji ovu utrku dugo analiziraju, navode da je Irina Bokova, iz onoga što smo vidjeli možda i najkompetentnija žena iz UN sistema za tu poziciju. Ona je, kažu dobro upućeni osoba koja najviše priželjkuje ovu funkciju u okviru predstavnika Istočne Evrope, skupine od 23 zemlje na razini regiona okupljenih u UN-u.

Radi se i o osobnoj želji kao kruni dugogodišnje, iznimno uspješne karjere u najprestižnijoj UN agenciji  (UNESCO) – koju nazivaju glavnom “soft power” (mekanom ili pametnom silom) Ujedinjenih Naroda.  

U tu prvu grupu, onih, koji stvarno žele osvojiti “prvo mjesto”, dakle poziciju generalnog sekretara UN-a, ponajviše spadaju Bokova i Jeremić. Prva diskretno naglašava da je žena i, iz ciljane regionalne skupine. A drugi će, sudeći prema njegovoj izbornoj platformi nesumnjivo sebe predstavljati politički najagilnijim kandidatom iz Istočne Evrope.

No, iako su “gender” (spol) i region preferencija, nigdje nije “u kamenu zapisano” da novi generalni tajnik mora biti žena. Novi generalni sekrtetar UN-a, načelno treba biti najbolji kandidat i doći iz bilo koje od pet geografskih – regionalnih skupina (Latinoameričke, afričke, Zapadne Evrope, Istočne Evrope, Afričke ili Azijske grupe zemalja).

Zato su, na drugom mjestu, kandidati poput Gutteresa i Clark. Oni u prvi plan ističu samo njihovo dugogodišnje međunarodno iskustvo, uz nadu da im to može osigurati naklonost šireg članstva UN-a. Ali, još važnije i potporu stalnih pet članica Vijeća sigurnosti (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina).

Bez obzira na otvorene diskusije u Generalnoj skupštini koje su počele u aprilu, samo će Vijeće sigurnosti, od svih kandidata u utrci na jesen izabrati samo jednog kandidata i poslati ga na glasanje. Ili, bolje rečeno tražiti ovjeru šireg članstva od 193 zemlje članice UN-a. Sve te zemlje skupa čine Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda.

Na trećem mjestu je skupina onih koji su iznimno kvaliteni, ali iza sebe nemaju lobistički potencijal širih regionalnih interesa.

Na prvom mjestu, već pomenuti slovenački predsjednik Danilo Turk, koji je u srijedu u UN-u, na iznimno artikuliran način pokazao svu senzibilnost za politički realm u okviru UN-a, kao i za svijet koji nas okružuju. Ali, takvi kandidati, ne pokazuju da su spremni ili voljni ušestvovati u zakulisnim igrarijama širenja predožbi o svojim mogućnostima ili spremnosti da nešto iz korijena promjene u UN-u, jer to je gotovo nemoguće. Umjesto toga, oni ispravno govore kako je prioritet svih prioriteta promjena UN paradigme iz rasprave o posljedicama u kulturu prevencije.

Nemoguće reforme

Za političke realiste, ujedno intelektualno poštene i one koji vladaju istinskom empirijom UN-a, ostaje pitanje poput reformi Vijeća sigurnosti otvoreno.

Zamrznuta slika hladnoratovskih podjela i povijesti koja je zvanično “prestala da postoji” 1989, kada je srušen Berlinski zid u 15-članom Vijeća sigurnosti kao da se i ne vidi. I, to ostaje jedno od najzamršenijih pitanja. Gotovo neriješivo.

Iako je Danilo Turk u svom nastupu na panelu koji je za kandidate organizovao predsjednik Generalne skupštine rekao, kako neće oklijevati da se s reformama Vijeća sigurnosti uhvati u koštac, ako to od njega uz nove ideje budu tražile zemlje članice UN-a, te su reforme svakako pokopane u duboko podijeljenom i interesno suprotstavljenom članstvu.

Turk je pak, svojevremeno ovom novinaru priznao, kako je zlatna šansa da se Vijeće sigurnosti reformira, znači uveća broj stalnih i nestalnih članica, kao i ovlasti ostalih, pored stalnih pet (P-5) zemalja – propuštena odmah nakon pada Željezne zavjese izmedju Istoka i Zapada. To se moglo učiniti lakše, početkom 90-tih godina prošlog stoljeća; sada se već nepovratno kasni.

U tu skupinu nepopravljivo iskrenih kandidata spada i Vesna Pusić, za koju, u diplomatskim kuloarima, u medijskom sazvježđu i nevladinom sektoru kao da nema previše žara.

Ostat će, međutim, zapamćena njena izjava na ovom panelu, kada je upitana zbog čega misli da je UN “manjkava organizacija”, odgovorila, očito, intelektualno pošteno, ali zato, možda ne i politički korektno.

- Imam 63. godine i do sada nisam vidjela niti jednu organizaciju, niti osobu koja nije manjkava. A kad neko tvrdi da nije manjkav, onda se iza toga krije želja da se ništa ne promijeni i da se ne ide naprijed - rekla je između ostalog Pusićeva.

Usput je pred novinarima, kritikovala međunarodnu zajednicu što na vrijeme, još 2012, nije pomogla Turskoj, kada je Ankara prvi put zatražila pomoć da se na vrijeme organizuje oko priliva izbjeglica sa Bliskog i Srednjeg istoka.

Da je pomoć na vrijeme dostavljena Turskoj, ustvrdila Pusić, cunami izbjeglica ne bi zapljusnuo Evropu.

I na koncu, u posljednju grupu spadaju njih nekoliko, koji objektivno nemaju gotovo nikakve šanse, iako autsajdere ne treba podcijeniti, jer se ne zna čiju bi podršku od znanih globalnih moćnika, mogli na kraju dobiti.

Ako to nešto znači, američka ambasadorka u UN-u, Samantha Power prisustvovala je samo na panelu Igora Lukšića – kome je postavila i pitanje i nazvala ga hrabrim čovjekom, jer je prvi otvorio ove debate kandidata.

Među onima ne s previše šanse, čini se na prvom mjestu je kandidatikanja iz Moldavije. Nathaliu German je u ovu utrku, doduše doveo kriterij da doista dolazi iz Istočne Evrope i da je žena.

Ali, zemlja koju predstavlja i u kojoj je ona obavljala odgovorne državne poslove, ima ili je imala, uočljive probleme sa slobodom medija i uopće oko ljudskih prava, na što su se na nekim važnim mjestima, već diskretno iznosile pritužbe.

I tako nam, za sad, dok se prijave drugi kandidati, kojih bi, u utrci, do kraja ljeta, prema zapadnim diplomatskim izvorima, moglo biti čak 18, ostaje Vuk Jeremić. On će pokušati da s novom ozbiljnošću osvoji simpatije širokog članstva UN-a. I, ponajviše, stalnih pet u Vijeću sigurnosti.

Bit će to težak diplomatski i za medije interesantan poduhvat.

Konvencionalna mudrost i dosadašnje iskustvo navodi da bi osim podrške Moskve, koju je svojevremeno ovom novinaru u vezi kandidature Jeremića potvrdio ruski ambassador u UN-u Vitali Churkin, upučuje da bi Vuk, na sličnu podršku mogao da računa i u Pekingu.

Intoniranje "Marša na Drinu"

Za sad ništa ne upučuje i na izostanak podrške Jeremiću, ili čak blokiranje, pa i sam veto iza zatvorenih vrata Vijeća sigurnosti, kada o finalnim kandidatima za novog čelnika UN-a, stalnih pet bude vijećalo početkom jeseni.

Valja primjetiti, iako je o tome još rano govoriti, kako nema indicija, da je neko sa Zapada zapamtio onih nekoliko neprijatnih epizoda s Jeremićem na čelu Generalne skupštine UN-a.

Prva je intoniranje “Marša na Drinu” (u januaru 2013.), u što je bio uvukao neobavještenog generalnog sekretara Ban Ki-moona, oko čega smo mi novinari podigli prašinu. Jer, uz zvuke te pjesme činili su se strašni zločini u minulom ratu protiv Bosne (1992. do 1995.), kako je to dokumentovao i američki State Department.

Ili, da je Vuk Jeremić, u aprilu 2013., u svojstvu predsjednika Generalne skupštine UN-a organizovao poželjnu diskusiju o učinkovitosti Haškog tribunala za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Ali, s krajnje neprimjernim izborom panelista.

Tada je pored ostalih, u UN pozvao i kandaskog generala, Lewisa MacKenziea, bivšeg šefa UNPROFOR-a u Sarajevu. MacKenzie je već dugo pod sumnjom žrtava rata u BiH, a i sudski je progonjen, da je učestvovao u seksualnom zlostavljanju žena u zloglasnom pansionu “Kod Sonje” nadomak Vogošće, tokom minulog rata. Sud u Sarajevu je na koncu odustao od te tužbe.

Gotovo da je nemoguće, da Jeremić nije znao za ovu kontroverzu.

Ta epizoda, s kanadskim generalom, nije nešto s čim se Jeremić, kao kandidat za novog generalnog sekretara UN-a može pohvaliti. Posebno, kad se - kao i svi ostali kandidati za čelnika UN-a, bude suočio s pitanjem kako planira implementirati politiku “zero tolerance” (nulta tolerancije) prema onim Plavim šlemovima mirovnjacima UN-a, koji u Africi ili drugdje seksualno zlostavljaju čak i djecu.

Uostalom, Ujedinjeni narodi su zbog tog ponašanja svojih mirovnjaka širom svijeta, već dugo na globalnom stubu srama.

Finalno pitanje

Gledajući veoma ambiciozno pripremljenu plaformu uz najavu 53 konkretna prijedloga, koje je Jeremić, uz kako je rekao međunarodni tim svojih saradnika spremio u predlošku od oko 80 stranica, to doista pokazuje njegove istinske namjere da postane nasljednik Ban Ki-moona. A ne, da u ovoj trci - samo učestvuje.

Ostaje je zato još jedno gotovo naivno pitanje koje bih postavio ovom kandidatu, iako ne sumnjam da on već ima spreman odgovor i na to.

Ako budete izabrani "namjeravate li da kao generalni sekretar UN-a, kao što ste to tvrdili prilikom predsjedavanja Generalne skupštine UN-a, obučete i nosite nacionalni dres Srbije? Ili ćete, ovaj put, u globalnoj areni nositi samo dres Ujedinjenih naroda?  

A što se Zapada tiče, posebno kada je Amerika u pitanju, dobro bi bilo da uskoro saznamo, koji je to njihov favorit za novog čelnika UN-a, s obzirm da će se, kako to izgleda, na kraju, opet pitati Washington i Moskva.

Da ne ispadne na kraju, da nemajući svoga, oni koji se još pitaju – pristanu na ruskog ili se pomire s kineskim, a ne najboljim kandidatom. I da nas Jeremić, na kraju, možda ubijedi, kao je i on dobar student sa Harvarda.      

Piše: Erol Avdović