Ekonomski analitičar Faruk Hadžić osvrnuo se u autorskom tekstu za na posljedice sukoba između Izraela i SAD na jednom te Irana na drugoj strani.
Njegov tekst u nastavku prenosimo u cijelosti.
- Eskalacija sukoba između Irana, Izraela i indirektno Sjedinjenih Američkih Država predstavlja klasičan primjer kako jedan geopolitički šok u vrlo kratkom vremenu može preći iz segmenta sigurnosti i ekonomsku sferu. Posljedica je da su tržišta gotovo trenutno reagovala, tako da je trgovanje sa Brent naftom u svega par dana dovelo do rasta cijene goriva za oko 10–13%, krećući se prema zoni od 80–85 dolara po barelu, ali treba naglasiti uz snažne dnevne oscilacije kao posljedica visoke neizvjesnosti. Međutim, sama nominalna cijena u ovom trenutku nije ključna, jer je mnogo važnije pitanje da li će se zadržati takozvana “premija geopolitičkog rizika” i koliko dugo.
Radi boljeg razumjevanja ove situacije, treba reći da energetska tržišta funkcionišu na anticipaciji budućih poremećaja, što znači da ako investitori procijene da postoji rizik trajnog prekida snabdijevanja, cijene će ostati povišene čak i ako fizički tokovi nisu u potpunosti zaustavljeni. Hormuški moreuz je u ovom kontekstu centralna tačka svjetske energetske sigurnosti, obzirom da je poznato da kroz taj vrlo uski prolaz prolazi oko 20% svjetske trgovine sirovom naftom i značajan udio globalnog prometa LNG-om. U tom konktestu treba posmatrati i ovu trenutnu situaciju, jer bilo kakvo smanjenje prometa, povećanje cijene osiguranja ili izbjegavanje zone od strane brodara ima efekt sličan formalnoj blokadi, jer logistički troškovi tada rastu, vrijeme isporuke se produžava, a tržište će biti to koje će odmah reagovati preventivno. Kada se uz to doda gađanje ključne infrastrukture u Saudijskoj Arabiji, uključujući veliku rafineriju Ras Tanura sa dnevnom proizvodnjom od oko 550.000 barela, tržište dobija signal da rizik nije samo tranzitni nego i proizvodni, što dodatno povećava premiju rizika, kazao je Hadžić.
Za Bosnu i Hercegovinu najvažnije je razumjeti mehanizam kako se ovi šokovi prenose na naše tržište i državu. Prije svega, mi smo jedna mala, otvorena ekonomija i tipičan “price taker”, što znači da su cijene goriva na domaćim pumpama rezultat kretanja na svjetskom tržištu, prije svega na Mediteranu, zatim kursa dolara, troškova transporta i domaćih fiskalnih opterećenja. U našem slučaju, to znači da se rast od 10 dolara po barelu historijski može preliti u u nabavnim cijenama na približno 0,12–0,15 KM po litru goriva, dok bi scenarij rasta od 20 dolara mogao značiti poskupljenje od minimalno 0,25 KM po litru u periodu od dvije do šest sedmica, zavisno od količine zaliha. Ako se Brent zadrži bliže 90 dolara, cijene dizela u Bosni i Hercegovini, koje su se početkom marta kretale oko 2,30 KM po litru, mogle bi se približiti rasponu 2,50–2,60 KM, što bi direktno povećalo troškove transporta, poljoprivrede i građevinskog sektora, a indirektno izvršilo pritisak na cijene hrane i robe široke potrošnje.
Drugi važan kanal prenosa su lanci snabdijevanja. Ako tankeri čekaju ili mijenjaju rute, rastu cijene transporta i osiguranja, što u velikoj mjeri povećava i cijene sirovina, hemikalija, plastike, đubriva i industrijske komponente koje dolaze iz Azije, a mi ih naravno uvozimo. Zapadni Balkan, uključujući Bosnu i Hercegovinu, nema snažnu domaću proizvodnu bazu koja bi mogla amortizovati takve šokove, što znači da rast troškova u međunarodnoj trgovini vrlo brzo postaje rast cijena na policama. Pitanje alternativnih izvora energije, uključujući rusku naftu i gas, mora se posmatrati racionalno i bez bilo kakvog političkog pojednostavljivanja. Energetsku politiku na našem području treba posmatrati i kroz regulatorni okvir, sankcije, reputacijski rizik, ali i naša strateških partnerstava. Ukoliko se pojave zagovaranja i ideje da napravimo kratkoročni zaokret u energetskoj politici, onda takve odluke mogu proizvesti dugoročne političke i ekonomske troškove, sa vrlo neizvjesnim ishodom za našu državu. Za Bosnu i Hercegovinu je održiviji put diversifikacija dobavljača i jačanje regionalne povezanosti, a ne samo oslanjanje na jednu alternativu koja nosi dodatne, ali i vrlo ozbiljne geopolitičke posljedice.
Kratkoročno, vlasti ne mogu uticati na globalnu cijenu barela na svjetskom tržištu, ali mogu ublažiti sekundarni udar. U slučaju rasta cijene goriva, možemo očekivati i povratak inflacije u našoj državi, dijelom kroz gorivo, dijelom zbog rasta cijena uvoznih proizvoda. U tom slučaju, možemo onda očekivati i vrlo izazovan period za našu državu i to kratkoročno kroz poskupljenja raznih proizvoda, a srednjoročno kroz veće budžetske izdatke, kao posljedica usklađivanja sa inflacijom. Rješenje u kraktom roku može biti privremena suspenzija naplate tkz. “budžetske akcize” na gorivo, recimo na mjesec dana, uz mogućnost produženja na dodatna dva mjeseca, koja se naplaćuje u rasponu od 0,30-0,40 KM zavisno o vrsti goriva.
Entitetske vlade mogu dodatno, ukoliko imaju bilo šta kroz robne rezerve u sklopu terminala koristiti zalihe goriva da bar privremeno zaustave rast cijena. Srednjeročno posmatrano, entitetske vlade bi trebale nastaviti ulaganje u obnovu i izgradnju terminala koji mogu primiti značajne količine nafte, možda zajedno i sa privatnim dobavljačima u našu državu, kako bi ostvarili sinergijske efekte u slučaju pojave kriza poput ove. Mnogo će zavisiti od trajanja i intenziteta sukoba. Ako se situacija stabilizuje u narednim sedmicama, dio rasta cijena može se korigovati. Ako eskalacija potraje, realno je očekivati novi inflatorni talas u Evropi, a time i u Bosni i Hercegovini. Naš odgovor mora biti zasnovan na preciznoj procjeni rizika, ciljanim i fiskalno održivim mjerama, a ne na paničnim potezima koji mogu proizvesti više štete nego koristi - naveo je Hadžić.
