Današnje obilježavanje Dana Armije RBiH, kao i svih prethodnih godina, bit će prilika za još jedno podsjećanje na teške dane stvaranja bosanske armije čiji su najbolji sinovi životima platili slobodu u kojoj danas živimo.
Kako se stvarala Armija RBiH, najbolje znaju oni koji su bili njen dio i prije nego što je to dekretom ozvaničeno, ustvari oni koji su u odbranu države krenuli bez mobilizacije, naredbi, opreme, vojnih rasporeda i strategija, naoružani pokojom puščicom i ogromnom količinom hrabrosti i ideala.
Dan Armije RBiH svakako je prilika da se prisjetimo kako njenih poginulih tako i živih pripadnika.
Gdje su danas junaci bitaka o kojima raznorazni politički i vojni „stratezi“ i „vojskovođe“ godinama vaze na obilježavanjima godišnjica, pa i na ovoj povodom Dana armije, ne pitajući kako i od čega žive ti isti junaci, idu li im djeca u školu i ako idu, imaju li šta da jedu...
Je li Dan Armije prilika da upremo prstom u one koji su, poput kojekakvih KOS-ovih oficira, godinama uz generalske penzije primali plaće i naknade iz državnog budžeta, dok istovremeno izranjavani heroji Teočaka, Gradačca, Brčkog, Zvornika, Goražda, Bihaća dižu ruku na sebe zato što drugog izlaza iz bijede u kojoj žive ne mogu naći. Naravno da jeste!
Dan Armije RBiH jeste dan za ponos svih nas, ali jeste i dan za stid svakoga ko u ovoj zemlji ima prst obraza, a zbog poniženja kojim je danas izloženo 80 posto nekadašnjih pripadnika Armije RBiH.
Zato kada danas među nišanima onih koji su kao pripadnici Armije RBiH položili živote za državu BiH, budemo izgovarali molitve pred njihovu dušu, budimo iskreni i upitajmo se jesmo li i mi i država vrijedni ideala zbog kojih su oni ginuli!
