KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Samo sam zamolio i ništa više

„Ruke zaprljane radom mirišu na dostojanstvo.“

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
23.12.2018 07:10

Bilo je predveče. Snijeg je već uveliko počeo da pada. Najavljivao je dugu i hladnu noć. Bračni par je stigao na autobusku stanicu u Sarajevu. Mnogo perona. Mnogo ljudi koji s torbama čekaju neko svoje putovanje.

Među njima i tročlana obitelj Roma. Nosili su ogromne i teške torbe. Zvali su ih „mađarice“, te torbe u kojima se nekad, kad je bila nestašica, prenosila hrana i roba iz Mađarske u Jugoslaviju. Autobus je kasnio. Odlučili su ući u stanični kafić. Za njima je ušao i bračni par. Odjednom galama u tijesnome kafiću. Mladi konobar je počeo galamiti na Rome. Povrijeđeni otac je drhtavim glasom rekao: „Što se dereš, nisam ništa uradio. Samo sam pitao je li slobodno i može li se djevojka koja sjedi sama za stolom s četiri stolice pomaći kraj prozora gdje je sto sa dvije stolice, a mi da sjednemo na njeno mjesto.“

Bračni par je prošao pored njih i sjeo negdje uz šank. Slušali su tok neugodnog razgovora. Konobar od jedva dvadesetak godina bio je grub i drzak. Romkinji je bilo veoma neprijatno. Njen dječak je duboko pognute glave čekao ishod. Konačno, sjeli su nekako do prozora i naručili dvije kave. Konobar je prolazeći kroz kafić nastavio gunđati i govoriti ružne riječi o Romima za stolom.

Našao je sebi sugovornika. Pijanog gosta koji je sjedio pored šanka i koji je odobravao svaku mladićevu ružnu riječ. Konobar je prišao i bračnom paru, uzeo narudžbu i ubrzo ih ljubazno uslužio. Gospođa je tražila odmah da plati račun. Njen suprug je uzvratio da će on platiti. Ona mu se usprotivila, pa on njoj. U jednom trenutku ju je pogledao i rekao: „Je l' i ti isto?“ Odgovorila mu iznenađena: „Je l' i ti?“

Nisu se više nagađali, jer su se razumjeli. Oboje su znali da je Romima učinjena nepravda i bilo im je žao zbog toga. Malo zatim Romi su htjeli da plate svoje kave, ali konobar im je rekao da je bračni par to već učinio. Vraćajući se za šank, konobar se s gorčinom u glasu počeo pravdati pred svima: nije ni njemu lako, mora zavoditi red u kafiću jer svakakvog svijeta ima, a i dosta mu je svega, neće još dugo raditi kao konobar, dogodine ide u Australiju...

Odjednom je iščezla njegova bahatost i pojavila se osoba kojoj samo možeš poželjeti da pomogneš. U tom trenutku je i Rom prišao da zahvali neznancima na neobičnoj gesti. Nekoliko puta je ponovio svoju zahvalnost. Rekao je da je pošten i da se vraća u Njemačku u kojoj živi tridesetak godina jer ovdje nije uspio da obnovi neke papire, misleći na osobne dokumente.

Dodao je i da je pošten. Da on i supruga pošteno rade i da školuju sina. Bucmastog dječaka krupnih sanjivih očiju koji je sjedio s njima. Bračni par im je poželio sretan put i tako su se rastali. Romska obitelj sa svojim mađaricama je krenula put perona na kojem je bio autobus za Njemačku, a njih dvoje put autobusa koji je vozio putnike za obližnje malo mjesto.

Snijeg je i dalje padao. Autobus za Njemačku je krenuo. Romska obitelj u njemu. Koliko nepravde su ti ljudi morali doživjeti. Jednoj sitnoj smo svjedočili ovom pričom. Koliko boli mora biti u glasu koji kaže da je pošten, a niko ga za to ne pita. Koliko puta je glava morala biti pognuta jer su Romi. Koliko im je teško bilo reći da nisu papire obnovili. Težak je teret biti drugi, biti drugačiji. Biti neshvaćen. Biti kriv i kad nisi. Pravdati se unaprijed. Nositi teško breme isključivanja. No, izgleda da za čovjeka nema pravog puta do dostojanstva osim onog koji ide kroz bol i patnju.

Težak je teret biti drugi, biti drugačiji. Biti neshvaćen

Oglasi

NA VRH