Čak 82 posto mladih želi napustiti Bosnu i Hercegovinu, pokazalo je istraživanje koje je provela agencija „Prism, Research & Consulting“.

Naravno, i bez ovih statističkih podataka znamo da mladost ove države, svih nacija, spolova i zanimanja, godinama nogama i rukama grabi svaku priliku da napusti BiH i svoju sreću pronađe u nekoj razvijenoj, uređenijoj i nadasve pravednijoj državi.

„Ja, i?“, rekao bi, vjerovatno, na ovo predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Jer ko im je kriv što se „nisu snašli“, kako bi, opet, rekao lider SDA, ko im je kriv što nisu na vakat postali stranački aktivisti, botovi ili što nisu familijarno uvezani s nekim iz političke vrhuške.

U tom slučaju možda bi bili postavljeni za savjetnika u neki od bezbrojnih kabineta ili bi mogli, recimo, osnovati svoju PR agenciju s jednim zaposlenim od koje bi, i pored 0 referenci i rezultata, državne firme redom krenule naručivati usluge vrijedne stotine hiljada KM ili bi možda pet kandidata odustalo od ulaska u skupštinu, kako bi se za njih, mlade i perspektivne, oslobodila stolica.

No, mladi ljudi koji su ogorčeni, vjerujući kako u BiH nemaju nikakvu nadu, budućnost i perspektivu, promašili su bit ove države. Naime, nacionalne klike koje su je skrojile (a nije im ni u suparnicima s ljevice bilo mane kad bi došli na vlast) državu nikad nisu ni posmatrali kao nešto što bi trebalo biti na usluzi svima.

Ne, u njihovoj nefeudalnoj vizuri, od prvog dana, država je veliki resurs u kojem su pare, pozicije i najveće firme rezervirane za vlastitu porodično-partijsku oligarhiju. Mazohisti koji žele da ovdje osnivaju firme i rade služe da finansiraju tu mašineriju.

Ako im se ne sviđa, mogu ići. Tako im treba kad sve to godinama šutke podnose, trpe i na kraju odustaju. Naravno, starenje stanovništva i smanjenje onih koji finansiraju tu mašineriju vremenom će učiniti svoje, no lijepo je dok traje i oni koji od nje žive neće žaliti tuđe uništene živote da što duže potraje.