Prije rata su se pričali bolji vicevi. Pod bolji mislim smješniji. Ili smo, pak, mi bili bolji - pod bolji mislim (pre)ozbiljniji - pa nam je sve što je iole mirisalo na humor bilo smiješno. Ponekad smo se smijali onim "glupim" koji nikome nisu smiješni, ponekad bi nas nasmijavali rasistički vicevi zasnovani na općeprihvaćenim nacionalnim ili rasnim stereotipima: Bosanci su glupi, Crnogorci lijeni, Cigani su cigani... Ponekad bi vic bio praaavo dobar, ali pričalac loš, tako da je i najurnebesnija šala - kad bi je takav ispričaj - u najboljem slučaju zvučala melanholično, ako ne i tužno. Ponekad bi, opet, pričalac vica bio smješniji od samog vica ili smo, samo, bili navikli smijati mu se pa bi se slušaoci počinjali smijati kad god bi ovaj nešto progovori.
Šta znaju djeca
Sad, jedan od viceva koji objedinjuje sve nabrojane karakteristike je i onaj o uhvaćenoj/privedenoj skupini lopova koji su sakupljali sekundarne sirovine; prije rata, u bivšoj Jugoslaviji se od toga nekako moglo živjeti. Kažu da i sada može, ali u Švedskoj. Elem, nakon što je vizualnim pregledom iskusnim milicionerskim okom utvrdio ko je vođa lopovske skupine - najstariji, najdeblji, najmršaviji, najćelaviji ili onaj s najdužim brkovima - predratni inspektor SUP-a ga pita: "Gdje je bakar s krova džamije?" "Djeca se igrala u dvorištu", odgovori stari lopov skrušeno i pokunjeno, praveći se jadnim. "Béli se zaigrali, pokupili ono što je spalo s krova... i tako." "Dobro", inspektor "proguta" očiglednu laž. "A gdje su poklopci šahtova i rešetke sa slivnika?" Nastavi inspektor. "Djeca, druže inspektore... zaigrali se. Trebalo im za nešto... šta da im radimo?" "Opet djeca?", k'o fol se složi inspektor. "A gdje je, života ti, cijela šina sa pruge?" "Djeca, druže inspektore...", istom pričom se pokuša odbraniti lopov, na što inspektor prasnu: "Kakva djeca, nesretniče? Znaš li ti da je ta šina teška tonu? Kako će djeca odnijeti hiljadu kila!?" "Djeca, druže inspektore..., šta znaju djeca šta je hiljadu kila? Uzmu i nose", zadnjim trzajima dosjetljivosti pokuša se "izvaditi" onaj "nesretnik".
E sad, ispričajte ovaj vic nekim karakterističnim naglaskom, ili ga prebacite u ekavicu ili dodajte ponegdje neko "kaj" ili, pak, glavnim likovima dajte imena... i dobit ćete vic primjenjiv na svaki rasni ili regionalni, većinski ili manjinski, nacionalni stereotip. Meni to, naravno, ne naumpada dijelom zbog toga što nisam ni rasist, ni nacionalist, a dijelom i zbog "cajaca". Ni "cajci" poslije rata više nisu "mili", sada su "poli". A dijelom i zbog toga što, šta god da mu dodaš ili oduzmeš, nekako, uopće nije smiješan. Makar ne više. Kad su jednog od Nadrealista pitali zašto su poslijeratne Top liste Nadrealista neuporedivo lošije od predratnih, čak i ratnih, odgovorio je da više nemaju "materijala". Odnosno, sve što je u ono vrijeme izgledalo nestvarno i nadrealno te je stoga bilo i smiješno, poslije rata je postalo suha stvarnost i bolna realnost.
Odavno nisam čuo dobar vic. Sve do prije neki dan. Priča da smo dobili(!) milijardu eura! I da će taj novac upotpuniti budžete iz kojih se već finansira novo zapošljavanje i spriječiti teške rezove, i osigurati stabilnost; da je ovaj, novi aranžman bolji od svih prethodnih koji nisu valjali jer su znatno povećavali strani dug i opterećivali budžete, a ovaj to neće. Treba samo(!) pokrenuti strukturne reforme, privatizaciju(?), reformu poreznog sistema(!?), uspostaviti bolje poslovno okruženje i dosljedno primijeniti tržišnu ekonomiju, a planove za to vlada već ima pred sobom... Pravo dobar vic.
Prvo, znam da nisam stručnjak ni za makroekonomiju, ali jesam za mikro, odnosno, ceker + frižider = stomak, ali znam brojati, makar do 829, a MILIJARDA je HILJADU MILIONA! Probajte izbrojati od jedan do milion - da vidite koliko vam vremena treba - pa rezultat pomnožite s hiljadu - da vidite koliko je to, ustvari, para. Kako god izračunam, ako dodamo i ono što smo se do sada loše zadužili te, sve to podijelim na nas, za sada i ukupno, oko 3,3 ili 3,5 miliona, te to pomnožim s tvrdnjom da naša administracija troši "nešto malo" više od 400 maraka u sekundi... Evo mu dukat ko izračuna koliko će našim unucima trebati da vrate ljudima njihove pare!
Naša administracija troši "nešto malo" više od 400 KM u sekundi
Nadalje, znam da moje mišljenje nije relevantno i da nisam stručnjak ni za štednju ni za zaduživanje, ali isto tako znam da je lakše nego naći milijardu eura na međunarodnom finansijskom tržištu nego od rođaka ili prijatelja posuditi stotinu, da ne spominjem hiljadu maraka. S druge strane, znam da tog reformskog programa i agende koji će obične štediše potaknuti da razmisle o ulaganju pet milijardi eura štednih uloga u "oporavak i napredak", a kamoli uvjeriti bh. milijardere i milionere da svojim, tuđom mukom stečenim parama, postanu investitori - nema. Ne kladim se i ne kockam, ali mogao bih se kladiti da nema toga ko će se usuditi retroaktivno naplatiti porez od kladionica, a ni poreznog uma koji će raspetljati Gordijev čvor poreznih dugovanja preduzeća u većinskom vlasništvu vlade samo jedne polovine zemlje, istoj toj vladi iste te polovine.
Podjela novca
Nemam ni smisla za humor osim, nažalost, samo za crni pa me, svako malo, nešto čas nasmije čas rasplače. Zato me maaaalo sekira što i oni koji pričaju ovakve viceve dijele moj ukus za humor. Doduše, može biti da su oni išli u školu i bavili se naukom i knjigama dok smo mi, besposleni, izmišljali, prepričavali i slušali viceve. I maaaalo me više sekira što je među tim ljudima nekolicina onih koji se matematike nisu dotakli još od srednje škole; a to znači odavno, jer su u međuvremenu mnogi od njih pod stare dane i doktorirali. Ne bih imao ništa protiv da u podjeli novca učestvuju svi ljekari, defektolozi, pravnici..., čak i ginekolozi, samo da su nam do sada, makar jednom, pokazali da znaju baš sve osnovne matematičke operacije; sabirati, oduzimati i množiti znaju, ali dijeljenje, pogotovo razlomaka, baš im ne ide od ruke.
Do maloprije, dok nisam počeo ovo pisati, mislio sam da je sve ovo smiješno. Ponajprije zbog onoga "šta znaju djeca šta je hiljadu miliona? Uzmu i nose. Neće ih oni vraćati". Sada više nisam siguran da je to uopće vic. Ništa nije smiješno: od onoga "dobili", do onoga "smo" (dakle "mi"). Neki ozbiljni ljudi kažu da im se od ovog vica plače. Ili samo nismo skontali fol?
