Deset godina državni policajci nisu životno osigurani. Apeli, upozorenja, dopisi, pozivi - džaba sve, vlast ih uporno ignorira i stavlja na rub egzistencije. Ni plaće im nisu u rangu s kantonalnim MUP-ovima ili federalnim agencijama. I to svi znaju, ali ne poduzimaju ništa.
Zvuči nevjerovatno da pripadnici SIPA-e, Granične policije, Direkcije za koordinaciju policijskih tijela, čuvari reda i zakona koji svakodnevno nose glavu u torbi, imaju takve probleme i bukvalno mole državni aparat da im osigura nešto što imaju policije u cijelom svijetu.
Čak su i entiteti i kantoni osigurali život policajcima, a državni nivo službenicima koji čuvaju granice, štite od kriminala, osiguravaju živote tim istim političarima ove potrebe guraju pod tepih.
Nebriga za čuvarima zakona više je nego sramotna. Bit će danas, sutra, imat ćete više plaće, floskule su koje slušaju godinama i tako sve ukrug.
Vlast ne tangiraju ni upozorenja da je migrantska kriza eskalirala, da su migranti sve opasniji, a granični policajci sve nesigurniji. Granicu čuvaju oni koji u slučaju nesreće neće dobiti ništa osim mizerne otpremnine.
Indikativno je da za svaki problem, povredu na radu, sami sakupljaju novac. Najsvježiji je bolan primjer smrti graničara u saobraćajnoj nesreći kojem su za sahranu kolege morale prikupiti novac.
Da se razumijemo, uprave agencija nisu krive, ali jesu uspavane. Ovaj problem je davno trebao i morao biti riješen. Oni koji su čuvari reda i zakona zaslužuju bolji tretman, više poštovanja. Moraju biti sigurni i plaćeni za nimalo lagan posao koji obavljaju.
Već odavno je otkucalo pet do 12. Pandemija nije i ne može biti izgovor da se po tom pitanju ništa ne radi. Deset godina je previše.
