Četiri sedmice prije početka svog drugog mandata na funkciji predsjednika, Donald Tramp (Trump) je iznenada plasirao ideju da Sjedinjene Države „vrate“ Panamski kanal. Prošla je bila četvrt stoljeća otkako su SAD formalno prepustile Panami vlasništvo nad kanalom koji povezuje Atlantski i Tihi okean. 

Jednom objavom na društvenim mrežama Tramp je poljuljao naizgled stabilan odnos, optuživši Panamu da američkim brodovima prekomjerno naplaćuje prolaz i da neodgovorno dopušta Kini prevelik utjecaj u upravljanju kanalom.

Upozorenja predsjednika

Gledano unazad, to je bio rani znak koliko će se odnos Amerike s ostatkom svijeta uskoro temeljito uzdrmati. Trampova maksimalistička prijetnja natjerala je njegove savjetnike za vanjsku politiku da panično traže odgovor. U roku od nekoliko dana nakon inauguracije, vojni planeri su, prema riječima jednog bivšeg zvaničnika Trampove administracije, počeli raditi na opcijama za preuzimanje kanala silom.

- Vratit ćemo ga, ili će se dogoditi nešto vrlo snažno – upozorio je Tramp. Na kraju vojna operacija nije bila potrebna. Predsjednik Paname Hoze Raul Mulino (José Raúl) brzo i tiho pristao je na niz ustupaka, uključujući i ponovno preispitivanje kineskih ulaganja u zemlji.

No, 800 milja istočno, Trampove prijetnje silom nisu bile samo pregovaračka taktika, piše američki magazin „Time“.

Gotovo godinu kasnije, nakon mjeseci pojačanog pritiska na režim Nikolasa Madura (Nicolás), Tramp je početkom januara odobrio smjelu vojnu operaciju hvatanja venecuelanskog jakog čovjeka – potez koji je prikazao i kao udar na trgovinu drogom i kao pokušaj preuzimanja kontrole nad ogromnim venecuelanskim naftnim rezervama. Operacija je predstavljala najznačajniju upotrebu američke vojne moći na zapadnoj hemisferi u posljednjim decenijama i upečatljiv dokaz Trampove spremnosti da djeluje unilateralno, bez mukotrpnog građenja koalicija koje je nekada definiralo američke intervencije u inostranstvu.

Zapanjujuća direktnost obilježila je Trampovu vanjsku politiku u prvoj godini povratka u Bijelu kuću. U kratkom nizu poteza bombardovao je militante u Jemenu i iranska nuklearna postrojenja, posredovao u krhkom primirju u Gazi, natjerao evropske lidere da povećaju izdvajanja za odbranu, iznudio komercijalna i strateška obećanja od Kine, zahtijevao da Danska preda Grenland te prijetio carinama gotovo svakom velikom trgovinskom partneru SAD. Također je izdvojio milijarde za spašavanje argentinskog predsjednika, oslobodio bivšeg predsjednika Hondurasa osuđenog za trgovinu drogom i odobrio napade u kojima je ubijeno više od 95 ljudi na navodnim „droga-čamcima“ u Karibima i Pacifiku, što je izazvalo optužbe za ratne zločine. Posljednjih dana Tramp je nagovijestio da bi dodatni napadi na Iran mogli biti neposredni.

Ovakav raspon aktivnosti, neuporediv s bilo kojim modernim američkim predsjednikom, predstavlja djelovanje Trampove doktrine: američka moć kao poluga koja se koristi po volji, podložna promjenama prema njegovom hiru, koncentrirana ne u institucijama nego u osobi predsjednika.

Analitičari primjećuju, navodi „Time“, da Trampov haotičan proces proizvodi ishode koji mogu biti kratkog daha. U Gazi je primirje zaustavilo najgore borbe, ali je pitanje razoružanja Hamasa ostalo neriješeno, a pitanje potpunog izraelskog povlačenja otvoreno. U Ukrajini, Trampov pritisak za mir široko je kritiziran kao potez koji jača rusku poziciju. A neki skromniji „mirovni sporazumi“ kojima se Tramp hvalio ocijenjeni su kao preuranjeni ili prenapuhani.

Malo pa zastoj

Ipak, iako Trampova nepredvidivost može biti slabost, ona je istovremeno i njegova poluga. Svjetski lideri se boje njegove srdžbe i prilagođavaju ponašanje kako bi izbjegli da ga isprovociraju. Takav pristup možda ne gradi najtrajnije saveze, ali mnogi priznaju da je donio pomake ondje gdje su prethodne administracije nailazile na zastoj.

- Najkonzistentnija nit je Trampovo uvjerenje da su Sjedinjene Države nedovoljno koristile svoju globalnu moć – kaže historičar Hal Brands, koji prvu godinu administracije vidi kao mješavinu vanjskopolitičkih poraza i pobjeda.

- Područja u kojima je Tramp uspio pod svojim uslovima prilično su brojna. Pitanje je: jesu li ti uspjesi zaista dobri za američku poziciju dugoročno?

Jedan zvaničnik Bijele kuće kaže da je Tramp ugostio više od 40 stranih šefova vlada u Bijeloj kući tokom 2025. godine – više nego dvostruko u odnosu na broj koji je Džo Bajden (Joe Biden) imao u prvoj godini mandata.

Tamo gdje pristalice vide dokaz da Tramp koristi američku moć, svjetski lideri sve češće vide nešto drugo: predsjednika čija lična iritacija postaje geopolitička varijabla.

- Voli pristupati svjetskoj sceni kao kazneni akter – kaže Havijer Korales (Javier Corrales), profesor političkih nauka na Amherst Collegeu.

- Loše će se ponašati prema vama dok se ne pojavite s izuzetnom ponudom.

Također je koristio prijetnju vojne eskalacije i uskraćivanja podrške kako bi šokirao pregovore u Meksiku, na Bliskom istoku i drugdje. Njegova Bijela kuća zahtijevala je pristup rijetkim zemnim mineralima iz Ukrajine u zamjenu za američku pomoć.

Savjetnicima je govorio da će podrška evropskoj odbrani sve više zavisiti od materijalnih obaveza prema američkim proizvođačima naoružanja.

Prava transakcijska moć

Ovi potezi odražavaju pogled na svijet u kojem je američka moć transakcijska – ne javno dobro, nego imovina koja se razmjenjuje. Ena Keli (Anna Kelly), zamjenica glasnogovornice Bijele kuće, kaže da se vanjskopolitičke odluke svode na to da korist za SAD bude jasna i opipljiva.

- Sve ove odluke se posmatraju kroz prizmu 'America first' i imaju direktan utjecaj na dobrobit američkog naroda – kaže ona.

Ipak, Trampovi vanjskopolitički potezi ne nailaze na oduševljenje među njegovom MAGA bazom. Nekada odani zakonodavci, poput bivše zastupnice Mardžori Tejlor Grin (Marjorie Taylor Greene), sada se žale da se Tramp više bavi uljepšavanjem svog naslijeđa u inostranstvu nego snižavanjem troškova kod kuće.

- Mislim da je predsjednik zaglavljen između dva impulsa – kaže Džon Hofman (Jon Hoffman), stručnjak za Bliski istok u Cato institutu.

- Jedan je da se ne upušta u močvare, a drugi je da istovremeno održava američku primarnost. Pa šta je onda? Njegova administracija je popunjena ljudima s obje strane.

Ta napetost bila je potpuno vidljiva u Strategiji nacionalne sigurnosti koju je administracija objavila u decembru. Dokument na 33 stranice sadržavao je opsežan napad na Evropu, opisujući kontinent kao prostor u riziku od „civilizacijskog brisanja“ i pretvaranja u „većinski neevropski“. Dok je Kongres nastavio s dvostranačkim zakonom o odbrani koji reafirmira dugogodišnje obaveze prema NATO-u i drugim saveznicima, dokument administracije iste te obaveze prikazuje kao uslovne: Evropa bi nastavila dobijati američku sigurnosnu podršku samo ako poveća izdvajanja za odbranu, ubrza doprinos američkim programima naoružanja i uskladi trgovinsku politiku sa SAD. Saveznici koji su decenijama sidrili svoju sigurnost uz SAD osjećali su se kao da su stavljeni na probni rok.

Reakcija u Evropi bila je „izuzetno snažna i izuzetno emotivna“, kaže Amanda Slout (Sloat), koja je u Bajdenovoj administraciji bila viša direktorica za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost.

- Postoji stvaran osjećaj nevjerice zbog načina na koji je američki predsjednik – lider zemlje koja je decenijama bila najbliži i najjači evropski saveznik – pokrenuo ove frontalne napade.

Republikanski kongresmen Don Bejkon (Bacon) iz Nebraske kaže da Trampovoj vanjskoj politici nedostaje „moralni kompas“ i da podsjeća na period prije gotovo jednog stoljeća, kada su mnogi republikanci bili protiv „zapetljavanja“ u Evropi dok su fašističke sile jačale. „Ako čitate stavove mnogih republikanaca iz 1930-ih“, kaže Bejkon, „kao da su ušli u vremensku mašinu i skočili 90 godina unaprijed.“

Invazija na Tajvan

Američki obavještajni analitičari uvjereni su da je kineski lider Si Đinping (Xi Jinping) naredio Narodnooslobodilačkoj armiji da do 2027. izgradi vojne kapacitete potrebne za invaziju na Tajvan.

Džo Bajden je kao predsjednik više puta obećao da će braniti Tajvan u slučaju kineske invazije. Tramp je bio suzdržaniji, ali njegova administracija tvrdi da radi na očuvanju vojne „nadmoći“ u odnosu na Kinu. No, u pozadini je i ekonomsko nadmetanje. Govoreći u Singapuru u maju, ministar odbrane Pit Hegset (Pete Hegseth) upozorio je zemlje da ne povećavaju ekonomske veze s Kinom, za koju je rekao da će time produbiti „zlonamjerni utjecaj“ Narodne Republike i otežati odbrambenu saradnju sa SAD, piše „Time“.

- Naš cilj je spriječiti rat, učiniti troškove previsokim i mir jedinom opcijom – i to ćemo postići snažnim štitom odvraćanja, iskovanim zajedno s vama – rekao je Hegset.

Strategija nacionalne sigurnosti administracije odražava taj pomak. Kina se tretira prvenstveno kao ekonomski rival, a ne ideološki, s naglaskom na trgovinu, lance snabdijevanja i pristup tržištima, više nego na vrijednosti ili način upravljanja. Tajvan je posebno istaknut – opisan manje kao demokratski partner, a više kao strateška poluga čija geografija, plovni putevi i proizvodnja poluprovodnika nose ogromnu ekonomsku i vojnu težinu.

Mnogi zvaničnici Trampove administracije kažu da im je nadmudrivanje Kine od početka glavni prioritet. Prijetnja preuzimanjem Panamskog kanala gurnula je tu zemlju bliže američkoj sferi. Paket pomoći od 20 milijardi dolara argentinskom libertarijanskom predsjedniku Havijeru Mileju (Javier Milei) spriječio je Buenos Aires da traži potrebni kapital od Kine. Napori u Venecueli, tvrde, imaju za cilj izbacivanje kineskih ulaganja iz naftnog sektora te zemlje. No, neki pro Trampovi stratezi dovode u pitanje fokus administracije. Iako je Tramp zadržao Bajdenov sporazum o podmornicama s Australijom, čime je sačuvan ključni stub američkog odvraćanja u Indo-Pacifiku, njegov pristup Kini inače je bio transakcijskiji.

- Zaključani smo u konkurenciji velikih sila s Kinom – kaže Ketrin Tompson (Katherine Thompson) za „Time“, koja je bila zamjenica višeg savjetnika u Pentagonu u ranim mjesecima Trampovog drugog mandata.

- Nažalost, deset mjeseci smo u mandatu i nevjerovatno smo se dekoncentrirali.

U junu su saveznici u NATO-u pristali povećati cilj godišnjih izdvajanja za odbranu na 5 posto BDP-a do 2035. godine, popustivši po pitanju koje je Tramp godinama forsirao. To je uspjeh koji Tramp vidi kao dokaz da njegov „deal“ stil može donijeti rezultate. Također, potencijalno oslobađa SAD da premjesti više resursa u Indo-Pacifik.

Trampova namjera najbolje funkcioniše kada postavi jasan cilj i provede ga, kaže Tompson. Uporedila je njegove odnose s Panamom i hutijskim militantima u Jemenu – gdje je jasnoća dovela do postignuća – sa situacijama poput Venecuele.

- Tu 'America First' i Trampov vanjskopolitički mantra počinju posustajati – kaže ona.

- Tamo gdje nemamo jasnu predsjedničku namjeru, s jasno definiranim lijevim i desnim granicama.

Mir u Gazi

Bejkon kaže da saveznici u Pacifiku posmatraju Trampove odluke drugdje i izvlače vlastite zaključke.

- Vide izjave o Ukrajini i NATO-u i vjerovatno se pitaju: šta to znači za njih – kaže on, sugerirajući da Peking možda postavlja još konkretnije pitanje: da li američka neodređenost u Evropi signalizira priliku u Aziji. „Da sam ja predsjednik“, kaže Bejkon, „pobrinuo bih se da Tajvan odmah dobije oružje koje mu treba za odvraćanje, jer prvi dan rata je prekasno.“

Kako se prva godina njegovog povratka u Bijelu kuću bliži kraju, Tramp kaže da želi niz historijskih sporazuma u drugoj godini: trajni mir u Gazi, kraj rata u Ukrajini, ustupke Kine u trgovini i mineralima. Također obećava da će Venecuelu čvrsto zadržati unutar američke sfere utjecaja – ažuriranu verziju Monroeove doktrine iz 19. stoljeća, koju je nazvao „Donroe Doctrine“. Ako ostvari makar dio toga, svijet će izgledati drugačije.

Svakako, narednih 12 mjeseci testirat će da li njegov grubi pristup međunarodnim poslovima donosi održive pobjede – ili samo inkubira dublju globalnu nestabilnost.

- Ako završimo sa scenarijem u kojem su američki saveznički odnosi i dalje netaknuti, ali svi plaćaju mnogo više i ulažu mnogo više u odbranu – to nije najgori ishod na svijetu – kaže Brands. Ali ta procjena dolazi uz upozorenje. Trampova politika riskira potkopavanje povjerenja u same saveze koji su održavali američku moć. Ako saveznici počnu vjerovati da „SAD, u suštini, neće biti tu kada dođe sigurnosna kriza“, kaže Brands, „onda govorimo o mnogo većem i mnogo disruptivnijem geopolitičkom preslagivanju.“

Rejting u decembru pao na 36 posto

Kod kuće, Trampov rejting pao je u decembru na 36 posto. Njegova nepopularnost ograničava koliko političkog kapitala može trošiti na međunarodne ciljeve. Ali Tramp insistira da je njegova globalna diplomatija ujedno i unutrašnja politika. On sebe vidi kao nekoga ko iz Zaljeva iznudi investicijska obećanja kako bi ojačao proizvodnju i tehnološki razvoj u SAD. Želi otvoriti ogromne venecuelanske naftne rezerve za američku energetsku proizvodnju. Povećanje evropskih ulaganja u odbranu učinio je dijelom cijene podrške Ukrajini.