Bez obzira na to koliko to izgleda nepopularno, odluka Zagreba da Srbiji blokira poglavlje 23 ka EU reakcija je na dugogodišnje ne sasvim principijelno ponašanje Beograda prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ponajviše.

Zato je hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač, tražeći veće učešće predstavnika hrvatske manjine u srbijanskom parlamentu, rekao i da je nedopustivo da Srbija uzima sebi za pravo da sudi hrvatskim državljanima za zločine počinjene na teritoriji Hrvatske.

Vidjeli smo kako je to izgledalo kada je Beograd uzimao “pravdu” u svoje ruke, od čega su umalo stradali i bh. državljani Jovo Divjak, Ejup Ganić, Ilija Jurišić i drugi. Povrh svega, Aleksandru Vučiću i dalje se omaknu paternalističke prijetnje prema Sarajevu (o regionalnoj “spirali nasilja”!?) u kojima se BiH upozorava da pazi šta radi kada je riječ o budućnosti RS!? Nažalost, manji bh. entitet još se tretira kao najveći “ratni plijen” neke, nadati se minule Srbije, kojoj nema mjesta u EU, na šta Zagreb sada otvoreno upozorava.

U situaciji kada službeno Sarajevo ne samo da ne predstavlja nikakvu prijetnju Srbiji nego nastavlja da bude skoro pa marginalno za srbijanski sprint ka EU, odluka Zagreba da se Beogradu fakturiraju jasni zahtjevi dođe i kao zaustavljanje lokalnog kabadahije koji je umislio da može sve zbog blagonaklonosti pokazane u Briselu, Berlinu, pa čak i Vašingtonu.

Tačno je da Srbiju treba čupati iz, vidjeli smo to, često opasnog panslavenskog bratstva i geostrateškog zagrljaja Moskve. Ali, to se ne smije činiti na račun Bosne. Zato je potez Zagreba dobrodošao, jer upozorava na neprihvatljivo zanemarivanje inkluzivnih evropskih principa. To ima smisla i u kontekstu, čini se, nemoćnog Sarajeva da se suprotstavi pokušajima brisanja više od 120.000 pripadnika jednog naroda u RS iz popisa stanovništva u BiH.

Put BiH u EU vodi preko hrvatske kapije, pa će biti dobro da u Sarajevu dodatno koordiniraju svoje regionalne poteze sa Zagrebom. Uostalom, hrvatska prijestonica bliža je Bosni i od Brisela i od Berlina.