Osim strategija za borbu protiv korupcije, komisija za borbu protiv korupcije i inih drugih vladinih i nevladinih organizacija, svjedoci smo kako se koruptivna djelovanja pojedinaca i grupa više i ne skrivaju od očiju javnosti.
Aktuelna je predizborna kampanja, a samim tim i trgovina biračkim odborima i/ili glasovima. Koliko samo eklatantnih primjera svakodnevnih korupcionaških aktivnosti vidimo? Bezbroj! I nema reakcije, osim konstatacije kakvu je nedavno imao Metju Palmer (Matthew), specijalni predstavnik američke administracije za Balkan, koji je konstatirao kako korupcija izjeda tkivo bh. društva.
Slikovito je opisao surovu stvarnost. Očekivati od političara, navodi Palmer, da se pobrinu za borbu protiv korupcije je isto što i tražiti od lisice da sačuva kokoši.
Za korupciju je, kao i za brak, potrebno dvoje. Oni koji primaju mito i oni koji ga daju. U državi gdje institucije sistema ne štite pojedinca i zagarantirana prava, građanima ništa ne preostaje nego da počine krivično djelo, odnosno da se uhvate u korupcionaško kolo, iz kojeg kasnije veoma teško ispadaju.
Odgojene su generacije građana koji se ponašaju po identičnoj matrici - zašto bih učio ako mogu kupiti, recimo. U situaciji kada su se politički subjekti pretvorili u biroe za zapošljavanje, roditeljima ne preostaje ništa drugo nego da se zaduže, podignu kredit i kupe radno mjesto djetetu.
Takvih primjera je bezbroj, a poražavajuće mali broj je dobio sudski epilog. Ako neće vlast i političari, korupciju mogu iskorijeniti građani. Moraju zaboraviti da, primjerice, medicinskoj sestri moraju dati čokoladu ili novac zato što je novorođenče iznijela iz porodilišta. Pa, to joj je posao.
Zato uzalud strategije i komisije, to je klasični populistički marketing za uzimanje narodnih para. Građani moraju znati s kim imaju posla i prekinuti lanac korupcije. Težak zadatak, ali ne i nemoguć.
