Bosna i Hercegovina, uključujući i njena sva tri konstitutivna naroda, ruku na srce, od stjecanja nezavisnosti ne može se pohvaliti da je imala pretjeran broj umnih, sposobnih, poštenih i uspješnih političara. No nekoć je čovjek mogao barem u vrijednosnom smislu znati za šta glasa.
Religiozni pojedinac konzervativnih nazora mogao se uzdati da će SDA propagirati vrijednosti vjere, džamije i tradicije, nešto umjereniji konzervativci mogli su birati SBiH ili SBB, socijalno osjetljivi i proevropski ljevičar se prirodno orijentirao ka SDP-u, kao što je i društveno liberalno stanovništvo u Sarajevu svoje utočište moglo pronaći u Našoj stranci.
Čak je i u RS nekoć, barem do prve polovine prve decenije dvijehiljaditih, postojala jasna razlika između tvrdo nacionalističkog SDS-a i umjerenog i prozapadnog SNSD-a.
A onda smo počeli dolaziti u čudnu situaciju. Nacionalisti su pod pritiskom postajali malo više internacionalisti, a ljevičari su shvatali da se uz malo nacionalizma može uzeti i malo više glasova.
Onda su se potpuno utopili u taj nacionalizam, pa je to postalo takmičenje ko će koga nadsrbovati/nadhrvatiti/nadbošnjačiti.
Na sve to se nakalemila nova generacija političara koji su odrasli u ubitačnoj kombinaciji postdejtonskog obrazovnog sistema skrojenog od nacionalističkih stranaka i navučenosti na društvene mreže.
