Da će se radnici „Aluminija“, praktično, utrkivati u tome ko će prije sebi potpisati otkaz, kao što su to činili krajem sedmice, kako bi bili dio grupe od 500 njih označene kao tehnološki višak, situacija je koja je teško bila zamisliva do prije samo dva mjeseca. 

Iako su se za svoja prava grčevito borili raznim blokadama i protestima, sazivanjima vanrednih skupština, tražeći od države da učini nešto, prozivajući političare, ipak su, izgleda, shvatili da su bačeni niz vodu i da tu hljeba više za njih nema.

Otpremnine koje su im obećane i nisu neka utjeha, jer, kako reče jedan od radnika, „to će pomoći za nekoliko mjeseci, a šta dalje?“

A dalje od „Aluminija“, Mostara i BiH zaputit će se mnogi od njih. Pa i oni koji su, kako sami rekoše, ostali ni na nebu ni na zemlji, čekajući ulazak potencijalnih investitora u kompaniju koja je dužna skoro pola milijarde maraka.

Je li prodavanje magle preostalom broju radnika to da potencijalni investitor traži dodatne analize, pokazat će vrijeme.

Baš kao što se pokazalo i što se odavno zna da su u priču o propasti „Aluminija“ i spaljivanju strašnog iznosa javnog novca, koji je prije samo godinu bio drugi najveći izvoznik u BiH, upleteni svi.

Najodgovorniji su, jasno, političari, vlasnici, ali i silne uprave čiji su direktori sebi isplaćivali bezobrazno visoke plaće. Jasno, svemu su kumovali i teški tržišni uvjeti, ali o svemu tome su sačinjene brojne analize.

Činjenica je da su godinama silni federalni premijeri i ministri od „Aluminija“, ponajviše zbog prešutnih političkih dogovora na relaciji Mostar – Sarajevo, okretali glavu. Baš kao što su je okretali od prijeratnih radnika „Aluminija“, koji se za svoje otpremnine bore sudskim putem.