Smrt Halida Bešlića nije samo odlazak jednog pjevača. To je trenutak u kojem Bosna i Hercegovina ostaje bez posljednje figure koja je istinski nadilazila sve naše granice – etničke, entitetske, partijske, ideološke. Halid je bio čovjek koji je pripadao svima. Na koncertima su mu aplaudirali i oni koji ne govore isti jezik, navijaju za različite klubove ili se zaklinju u suprotne partije. Počast su mu odali svi – od političara, sportista i kolega muzičara, do vjerskih vođa i običnih ljudi, bez ijednog izuzetka.On je jedini, možda zaista jedini čovjek u ovoj zemlji koji bi, da se kojim slučajem kandidovao na izborima, bez dileme pobijedio u cijeloj BiH.Njegov glas bio je most između generacija i naroda. Njegove pjesme nisu trebale prevod, niti političku interpretaciju. Ljudi su ih pjevali jer su ih osjećali. Dok su političari decenijama gradili zidove, Halid je gradio pjesmom i emocijom ono što je u BiH rijetkost – zajednički identitet. Zato i ne čudi da su mu počast odali svi, bez izuzetka.U vremenu kada nas sve dijeli i kada je teško zamisliti da iko može da bude figura univerzalnog poštovanja, Halid je to uspio – bez stranke, bez ideologije, bez mitinga i parola. Samo pjesmom. I možda baš u tome leži najdublja ironija ove zemlje: da smo imali čovjeka koji je mogao pobijediti svugdje, ali ga nikada nismo imali na listi.Halidov odlazak nije samo kraj jedne karijere. To je podsjetnik da ova zemlja još zna voljeti jednoglasno – samo kada nije u pitanju politika, već muzika i emocija. A možda je i to poruka za sve nas: ako jednog Halida ne možemo ponovo dobiti, možemo barem pokušati učiti iz činjenice da je jedini pravi pobjednik u BiH bio onaj koji nije dijelio.

Možemo barem pokušati učiti iz činjenice da je jedini pravi pobjednik u BiH bio onaj koji nije dijelio

Jedino njega smo svi voljeli

Bivši šef Delegacije EU i specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johan Satler (Johann Sattler) oglasio se povodom smrti velikana bh. muzičke scene Halida Bešlića, dijeleći tugu sa stanovnicima zemlje u kojoj je do prošle godine radio. Za razliku od većine stranih diplomata, kojima je Sarajevo prolazna stanica i tek jedna od diplomatskih destinacija u biografiji, ambasador Satler na ovaj je način pokazao da veze s glavnim gradom BiH i ljudima koje je tokom svoje misije upoznao nisu pokidane.- Otišao je kralj bosanske i balkanske muzike. Njegova muzika je dotakla srca generacija, uključujući i mene, koji sam imao čast da ga poznajem. Halid je bio veći od života, pa će biti veći i od smrti - poručio je ambasador Satler.Satler je diplomirao na Univerzitetu u Inzbruku 1994., doktorirao je političke nauke na Univerzitetu u Beču 2008. godine, a tokom karijere ostao je posebno fokusiran na zapadni Balkan. Godine 1997., bio je dio nadzorne misije Evropske zajednice u Sarajevu i Tirani, a radio je i kao politički savjetnik Ambasade Austrije u Vašingtonu. Nakon BiH, u kojoj je proveo period od 2019. do 2024. godine, od septembra prošle godine Satler je ambasador EU u Crnoj Gori.

Oglasio se povodom smrti velikana bh. muzičke scene Halida Bešlića, dijeleći tugu sa stanovnicima BiH

Johan Satler: Čvrste veze

Otišao je najveći na ovim prostorima – Halid Bešlić. On je uspio da okupi kompletan region na jednom mjestu, čovjek bez ijedne kontroverze, kojeg su jednako voljeli i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, ali i u Mostaru, i u Sarajevu i u Banjoj Luci.Poznatih muzičara koji su punili dvorane širom regiona je mnogo, ali Halid je sigurno jedini kojeg nisu provlačili kroz političko i nacionalističko blato, kojem nisu osporavali izjave, ali i to je s razlogom.Kada u isto vrijeme reaguju i vlast i opozicija, kada izraz sućuti izraze Denis Bećirović, Željko Komšić, Nermin Nikšić, Fahrudin Radončić, Dragan Čović, Semir Efendić, Milorad Dodik i njegov prijatelj koji mu je ranije spasio život Vlado Đajić, to je golemo.Ako tome dodamo i Ivicu Dačića, srbijanskog ministra, koji je, iako često poznat po rigidnim stavovima, o Halidu imao samo riječi hvale.I ne samo političari, nego i svi slojevi društva. Iako ni sam nisam neko ko često uživa u zvukovima narodnjaka, Halid je bio iznad svih.Zavređivao je poštovanje i rokera i repera i narodnjaka. Od Alke Vuice, Hanke Paldum, kompletnog „Granda“, Ede Maajke, „Zabranjenog pušenja“ do „Crvene jabuke“.Bio je to čovjek koji je mogao sa svima – od običnih ljudi, kakav se trudio i on da bude sve vrijeme, do intelektualaca.Takvih primjera sigurno nećemo više nigdje naći. Hvala ti što si nas uveseljavao sve ove decenije, a tvoje naslijeđe će najbolje svjedočiti o tome kakva si bio gromada, prije svega od čovjeka, a onda i od muzičara. Počivaj u miru, legendo!

Tvoje naslijeđe će najbolje svjedočiti o tome kakva si bio gromada, prije svega od čovjeka, a onda i od muzičara

Čovjek koji je ujedinio sve

Matej Deket je ime koje se sve češće spominje kada govorimo o bh. fudbalu. Tek što je napunio 16 godina, debitovao je za prvi tim Borca u gostujućoj pobjedi protiv Rudara iz Prijedora od 2:0 u desetom kolu WWin lige Bosne i Hercegovine.&nbsp;Ušao je u 73. minuti umjesto Damira Hrelje. Osim toga, jučer je postigao gol za kadetsku fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Odigrana je prijateljska utakmica protiv Hrvatske u Međugorju i završena je rezultatom 2:2, a Deket je postigao drugi gol naše selekcije na debiju novog selektora Asmira Avdukića.Iako je tek napunio 16 godina, Matej Deket već sada igra za Borac u U19 Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Do sada je na sedam nastupa postigao osam golova i prosječno mu treba 77 minuta da zabije gol. Prošle sezone je na 24 nastupa u kadetskoj ligi postigao nevjerovatnih 36 golova, pa nije ni čudo da je na sebe već skrenuo veliki interes iz regionalnih i evropskih velikana. Jasno, bio je najbolji strijelac lige prošle sezone, te je osvojio i titulu prvaka BiH s Borcem u kadetskoj kategoriji. Fudbaler pred kojim je, sigurno smo, blistava budućnost.

Debitovao za Borac, pa zablistao u dresu reprezentacije BiH

Deket: Velika nada, ne samo bh. nego i evropskog fudbala

Matej Deket: Golgeter!

Uoči novog okupljanja nogometne reprezentacija BiH u Sarajevu ne treba dugo razmišljati ko je stigao među prvima.Pred nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i utakmicu protiv Kipra, dok selektor Sergej Barbarez pronalazi zamjene za povrijeđene ili razočarano govori o igračima kojima najdraži dres nije toliko svet, kapiten Edin Džeko stigao je u glavni grad BiH i donio prijeko potrebnu sigurnost, optimizam i pozitivnu energiju prije važnog duela u Larnaki.Svoje mjesto u historiji Dijamant je davno osigurao. Golgeter koji je do sada postigao 71 gol u 143 utakmice u najdražem dresu, iako već u godinama u kojima ne treba pričati, nezamjenjiv je u reprezentaciji. Nakon dva gola San Marinu i jednog Austriji, nalazi se u grupi s 20 najboljih strijelaca u historiji reprezentativnog nogometa.

Stigao u glavni grad BiH i donio prijeko potrebnu sigurnost

Džeko: Među 20 najboljih strijelaca u historiji reprezentacije

Edin Džeko: Nezamjenjiv!

Iako se vrlo često pokušavaju pohvaliti njihovim rezultatima, ili ih čak pripisati sebi i vlastitoj političkoj genijalnosti, armija funkcionera se i ne oglašava dok sindikati državnih institucija upućuju zahtjeve da im se konačno omogući ono što je najavljeno, usvojeno i potpisano.U skladu s odlukom Vijeća ministara BiH, oni su u ovoj godini trebali imati minimalna povećanja svojih plaća, ali zbog čudne odredbe u zakonu, osnovica za obračun je uvećana samo na papiru, jer se može primjenjivati tek nakon što budžet bude usvojen.Dok se vlasti poigravaju s 22.500 uposlenih u raznim političkim spletkama već oslabljenim državnim institucijama, sindikati šalju nove zahtjeve i bojažljivo najavljuju proteste i štrajk upozorenja. Dok sindikalci pokazuju da su svjesniji od političara značaja institucija u kojima rade, njihove apele praktično niko ne čuje u očigledno rano započetoj predizbornoj atmosferi. Srama nema ni zbog činjenice da su državni policajci, s ostalim kolegama, zatražili i isplatu jednokratne pomoći.Treba li podsjećati da su prije samo nekoliko mjeseci, kada je ova zemlja proživljavala nešto što je ličilo na pobunu i put u haos, sve oči bile su uprte upravo u policijske agencije na državnom nivou?! Od njihovih pripadnika očekujemo da se izbore s korupcijom i kriminalom, migrantskom krizom, pa i s povremeno neuračunljivim političarima, dok bez imalo emocija promatramo kako ih se ostavlja na cjedilu.&nbsp;

Sve oči bile su uprte upravo u policijske agencije na državnom nivou

Sve oči bile su uprte upravo u policijske agencije

Poigravanje s 22.500 ljudi

Iako ih građani uglavnom mudro trpe i ignoriraju, opasne poruke koje već mjesecima, s više ili manje intenziteta, dolaze od pojedinih političara, ohrabre i rijetke usijane glave u narodu ili pojedince koji u izljevima nacionalizma i mržnje tek nastoje privući malo pažnje. Da takve pokušaje treba sasjeći u korijenu i pokazati da u svakom žitu ima i kukolja, prepoznao je ovih dana glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, hafiz Ahmed ef. Huskanović.Nakon što je na adresu Pravoslavne crkve Presvete Bogorodice u Tuzli stiglo prijeteće pismo, Huskanović je, zajedno s članom Odbora za međureligijsku saradnju Tuzla, hafizom Nedžadom Vehabovićem, posjetio sveštenika SPC u Tuzli Nikolu Čeketića, izrazivši žaljenje zbog uznemiravanja i naglasivši da se radi o nerazumnom aktu pojedinca, jer Tuzla je otvorena prema svim ljudima.Gest koji ne predstavlja poseban napor, a mnogo znači i predstavlja putokaz kako reagirati u sličnim situacijama.Ahmed ef. Huskanović rođen je 7. juna 1979. u Gračanici. Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli, a 2007. godine diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Posjetio sveštenika SPC u Tuzli Nikolu Čeketića, izrazivši žaljenje zbog uznemiravanja

Ef. Huskanović: Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla

Ahmed ef. Huskanović: Gest koji mnogo znači

U političkim kulturama gdje moć ne proizlazi iz znanja i kompetencije, već iz jeftinog populizma, javna funkcija gubi smisao, a država postaje pozornica taštine. Danas živimo upravo taj paradoks: ministar koji bi trebao predstavljati zemlju pred svijetom pretvorio je svoju funkciju u lični performans, a javni govor u reality show.Osoba koja bi trebala biti glas države, pretvorila se u jeku vlastitog ega.U svakoj ozbiljnoj državi, ministar vanjskih poslova je lice institucionalnog integriteta – oličenje promišljenosti, obrazovanja i mjere. U Bosni i Hercegovini, međutim, svjedočimo obrnutom fenomenu. Elmedin Konaković, “predstavnik države pred svijetom”, erodirao je samu kulturu ministarske funkcije na nivo influencera iz reality programa.Njegov problem nije samo politički. On je i epistemološki. U zemlji u kojoj se neznanje više ne doživljava kao sram, već kao stil političkog komuniciranja, ministar koji se svađa s novinarima postaje logičan, a ne izuzetan. Taj fenomen otkriva dubinsku krizu bosanskohercegovačke političke scene – normalizaciju nekompetentnosti.Konaković, čini se, nastoji po sebi inaugurirati novu mjeru: da odgovornost i politička mudrost više nisu preduvjeti za javnu funkciju, nego smetnje njenom obavljanju. I da je diplomatski jezik, rafiniran instrument civiliziranog dijaloga i borbe za interese države, sada nepotrebna kategorija.Zamislimo ministra koji, umjesto da artikulira diplomatiju zemlje kojoj je svaka pozitivna pažnja Zapada dragocjena u aktualnom trenutku, po društvenim mrežama traži preglede video obračunima s novinarima. To nije samo neukusno. To je opasno. Jer ruši povjerenje u samu strukturu institucionalne državnosti, čineći javnu fukciju smijurijom.U ovom vremenu galame, sposobnost da se šuti postala je znak intelektualne oštrine. Konaković, međutim, predstavlja sloj političara koji buku doživljavaju kao dokaz postojanja. Na takvoj političkoj pozornici nestala je suština politike – služenje javnom dobru.Danas, umjesto ministra koji misli, imamo ministra koji mjeri preglede. Umjesto autoriteta, imamo performans.Bosna i Hercegovina ne može sebi to priuštiti. U vremenu globalne transformacije, zemlje koje opstanu bit će one koje svoje institucije održe na znanju i rezultatu, a ne na populizmu i reality show politici.&nbsp;

Osoba koja bi trebala biti glas države, pretvorila se u jeku vlastitog ega

Konakovićev reality show

Pet osoba za dva dana poginulo je na cestama u BiH, dok niz saobraćajnih nesreća s povrijeđenima bilježimo širom države. Iako crne vijesti slušamo tokom cijele godine, s prvim kišnim danima broj žrtava u saobraćaju, nažalost, počinje da raste.Statistički podaci o saobraćajnim nezgodama u Bosni i Hercegovini, koju priprema i prezentira Bosanskohercegovački auto – moto klub (BIHAMK), u niz navrata bila je povod novinarskih tema i analiza. Prema zastrašujućim podacima iz ove analize, tokom prošle godine BiH je u saobraćajnim nesrećama izgubila 222 stanovnika, dok je njih 11.300 teže ili lakše povrijeđeno. Na cestama u BiH zabilježene su čak 35.854 saobraćajne nezgode, od kojih je 8.007 za posljedicu imalo povrijeđenog ili poginulog putnika.Najčešće uzroke tragedija utvrđuju policijski istražitelji, a na njih upozoravaju i eksperti iz oblasti sigurnosti u saobraćaju. Često su to nepoštivanje saobraćajnih propisa, brza vožnja ili vožnja pod utjecajem alkohola. Međutim, činjenica je da se u velikom dijelu države, danas, u 2025. godini, saobraćaj odvija na cestama građenim 60-tih ili 70-tih godina prošlog stoljeća. Automobilska industrija u međuvremenu je doživjela ekspanziju, proizvela snažnije motore, vozila dobila oblik svemirskih brodova, dok su bh. putevi decenijama gotovo pa netaknuti.Dok svijet gradi autoceste, podvodne megatunele, mostove koji visinom i dužinom obaraju rekorde – kažu da je nauka otkrila i formulu za beton koji sam otapa snijeg - u Bosni ginemo zbog toga što neko ni za stotinu godina nije imao u prioritetima izgradnju obične željezne, zaštitne ograde kraj puta. Dok stotine miliona odlazi na reprezentacije, policijske pratnje i savremene vozne parkove funkcionera, stare ceste nam se raspadaju, tuneli urušavaju, mostovi klecaju pod teretom šlepera i svoje starosti, a ni tragedije u kojima ginemo i od obrušene stijene ili kamena više ne predstavljaju iznenađenje. Ako postoji odgovornost učesnika u saobraćaju zbog toga što vožnju nisu „prilagodili uvjetima i stanju puta“, kada će neko konačno biti odgovoran i zbog toga što je put u stanju u kakvom jeste?!&nbsp; &nbsp;&nbsp;

Najčešće uzroke tragedija utvrđuju policijski istražitelji, a na njih upozoravaju i eksperti iz oblasti sigurnosti u saobraćaju

Pet osoba poginulo za dva dana u saobraćajnim nesrećama u BiH

Smrt na cestama

Sutkinja Kantonalnog suda u Sarajevu Rozita Šimić jučer je donijela prvostepenu presudu u predmetu protiv Nihada Sarajkića čime je osuđen na 40 godina zatvora zbog ubistva svog prijatelja Anela Krše na Vilsonovom šetalištu, koje je počinjeno prošle godine.Presudom mu je izrečena kazna od 39 godina za ubistvo i jedna godina za nedozvoljeno držanje oružja.Ova presuda samo je još jedan od pokazatelja kako Kantonalni sud u Sarajevu radi pravedno i donosi najviše kazne za teška ili okrutna krivična djela.Šimić je izrazito zahtjevna u brojnim postupcima, te se uvijek trudi donijeti pravednu odluku, onako kako zaslužuju počinioci, ali i na način da porodice žrtava budu koliko se može bar reći iole zadovoljne, iako se nekome ne može vratiti ubijeni sin, kćerka ili drugi član porodice.Sutkinja na ročištima uvijek sasluša kako odbranu, tako i Tužilaštvo, porodicu i osuđene. Ima razumijevanja za sve i svakoga, ali na kraju, ona je ta koja donosi konačnu odluku.

Ima razumijevanja za sve i svakoga, ali na kraju, ona je ta koja donosi konačnu odluku

Šimić: Osudila Sarajkića na 40 godina zatvora

Rozita Šimić: Pravedna presuda

Nekoliko mjeseci čekanja, natezanja, bez ikakvog povoda – tako bi se mogao opisati proces u vezi s usvajanjem Reformske agende i Liste reformi.SNSD je blokirao, koristio mogućnost blokade, da bi na kraju pristao na ono što mu je i ranije nuđeno. Opravdat će to Staša Košarac na način da nisu htjeli da se izbjegne percepcija blokade sredstava, a da svakako neće dobiti novac i da će doći novi uslovi, no nikoga nije ubijedio da je to stvarno tako.Da li je ovaj dokument ispunio očekivanja Brisela, tek nam ostaje da vidimo, možda i nije, ali bar treba uraditi sve što je do nas.Jer zaista je teško opisati zašto bi neko blokirao 108,5 miliona eura iz Plana rasta, jer u vremenu kredita s visokim kamatama neko vam nudi nešto samo u zamjenu za reforme.Politička nadmudrivanja treba ostaviti za neke nacionalne teme, a ovakvo nešto nikako ne može biti povod za takvo nešto.I dok su trajala natezanja, ovo se moglo usvojiti još davno, prije godišnjih odmora, a u međuvremenu se moglo prebaciti na usvajanje nekih zakonskih rješenja, koja su se mogla već naći u Parlamentarnoj skupštini BiH.Mogla, da smo mi „normalna“ država, gdje ne funkcioniše sve na principu „ako ti meni ne budeš dao ovo, ja ću iz inata glasati protiv svega što ponudite“.I u svoj toj nakaradnosti vozovi prolaze, ranije smo već ostali bez 70 miliona eura i po tome ostali jedini u regionu bez sredstava, kao najgori jad koji nije u stanju da uskladi jedan dokument.Što je najgore, do izbora će se sigurno ukazati još nekoliko prilika da napravimo iskorak, a gledat ćemo još nadmudrivanja, prepucavanja, natezanja oko svakog od njih, a za građane ko mari.Ovaj put smo zabili gol u posljednjoj minuti, možda nam se i nešto progleda kroz prste, ali dokad?

Teško je opisati zašto bi neko blokirao 108,5 miliona eura, jer u vremenu kredita s visokim kamatama neko vam nudi nešto samo u zamjenu za reforme

Gol u posljednjoj minuti

Kao trogodišnji dječak Mehmed Kumbarić iz Sarajeva s roditeljima je odselio u Francusku, gdje je 24 godine kasnije imao čast da, kao najbolji student medicine, otvori svečanu inauguraciju, povodom 60. godišnjice Univerziteta u Nici.Iako su ga u djetinjstvu strani jezici, historija i geografija više zanimali, ali je iskustvo s roditeljima i njihovim liječenjem u okvirima francuskog zdravstvenog sistema u Mehmedu probudilo potrebu da kao ljekar pomaže ljudima, posebno starijim osobama. Osim bosanskog, tečno govori francuski, engleski i španski, a italijanski, japanski i ruski trenutno uči.- Ako sam nešto naučio, onda je to važnost da vjeruješ u sebe i da ostaneš vjeran svojim ambicijama i snovima, čak i kad prepreke izgledaju ogromne – kazao je Kumbarić za “Avaz”.Mehmed je autor dva istraživačka mastera iz bionžinjeringa i ekonomije u zdravstvu, primjena umjetne inteligencije u medicini tema je njegovog diplomskog rada, njegovi ciljevi su da doprinese stvaranju boljeg svijeta, te da jednog dana postane član Svjetske zdravstvene ili slične organizacije, koja pomaže ljudima širom svijeta.

Mehmed je autor dva istraživačka mastera iz bionžinjeringa i ekonomije u zdravstvu

Mehmed Kumbarić: Vjeran snovima

Nakon slučaja od prije šest godina, kada smo saznali da se štićenici Ustanove za socijalno zbrinjavanje, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje „Pazarić“ vežu za krevete i radijatore kao u scenama horor filmova, mislili smo da je toj strašnoj priči došao kraj. Nažalost, četiri godine poslije mediji su objavili novi snimak na kojem uposlenica zlostavlja jednog štićenika. Javnost je bjesnila, uposlenica je dobila promptno otkaz, a Kantonalni sud u Sarajevu je u decembru prošle godine pravosnažno osudio bivše direktore Jasmina Ćerimagića, Senadu Muharemović i Redžepa Salića na zatvorske kazne zbog nesavjesnog rada u službi usljed čega je nastupila teža povreda prava štićenika Zavoda, među kojima djece i maloljetnika.I, tako smo se opet ponadali da više nikad niko neće zlostavljati na bilo koji način te najranjivije grupe među nama, djecu i osobe s tjelesnim i intelektualnim poteškoćama. Ali, desilo se, ponovo. Dvije godine poslije od posljednjeg, otkrivenog, slučaja, BiH potresa novi koji se dogodio u „Pazariću“. Užasni snimak na kojem se vidi kako jedan štićenik udara drugog, starijeg od sebe, i to dok leži na krevetu sanitetskog vozila, načinio je niko drugi nego uposlenik Ustanove, vozač saniteta Edin Osmanović.Da stvar bude još šokantnija, ispostavilo se da je Osmanović poticao štićenika da zlostavlja drugog. Da ljudska glupost, kao i mržnja, očito, nema kraja, svjedoči njegova izjava kako je snimao da ukaže na nepravilnosti?! Poslije će reći kako ga je direktorica prijavila, pa ga „hapsili navečer u 10 sati, sa svadbe da me skidaju“.Dakle, sada su događaji u „Pazariću“ dobili novu dimenziju, jer su u posljednjem slučaju nasilja štićenici bili sredstvo osvete. Osmanović će, nadamo se, dobiti otkaz i biti adekvatno kažnjen. Međutim, dok se svaki put nakon otkrivanja brutalnog nasilja u toj ustanovi, poduzimaju koraci i mjere, dok osude pljušte sa svih strana, pitamo se kako je moguće da se sve ovo opet dešava u istoj ustanovi? Kada će početi stvarna promjena u toj ustanovi, kada će štićenici biti na prvom mjestu umjesto ličnih i kojekakvih obračuna? Gdje je crvena linija?

Sada su događaji u „Pazariću“ dobili novu dimenziju, jer su u posljednjem slučaju nasilja štićenici bili sredstvo osvete

Gdje je crvena linija?

Dragana Mirković ponovo je pokazala zbog čega je godinama jedna od najvoljenijih pjevačica na prostoru bivše Jugoslavije. Na koncertu u sarajevskoj Zetri, pred publikom koja je do posljednjeg mjesta ispunila dvoranu, Dragana je napravila gest koji je oduševio sve – kompletnu zaradu od koncerta donirala je Udruženju „Pomozi.ba“.Ovaj potez dočekan je s velikim poštovanjem i aplauzima, a publika je imala priliku vidjeti Draganu i u najbližem mogućem susretu – pjevačica je sišla u parter i zapjevala zajedno s fanovima. Taj trenutak, kada je bila „jedna od njih“, mnogi su proglasili najemotivnijim dijelom večeri.Rođena u Kasidolu 1968. godine, Dragana Mirković na sceni je više od četiri decenije. Iza sebe ima bogatu diskografiju i hiljade koncerata širom svijeta, a publika je i danas doživljava kao svoju – što je, čini se, njena najveća pobjeda.Donacijom i neposrednim odnosom prema publici, Dragana je još jednom potvrdila da je više od muzičke zvijezde – ona je primjer humanosti i profesionalizma, i pjevačica koja uvijek nađe način da bude blizu onih koji je vole.

Kompletnu zaradu od koncerta donirala je Udruženju „Pomozi.ba“

Mirković: Na sceni je više od četiri decenije 

Dragana Mirković: Kad se muzika i humanost spoje

Razbojništva u Sarajevu nekada su imala prizvuk „velikih“ kriminalnih poduhvata. Pljačkale su se banke, pošte, benzinske pumpe, ljudi su ginuli, a ulica je šaptala o „legendama podzemlja“. Danas, u 2025. godini, evo nas na nivou – buregdžinice. Ne s nekom spektakularnom logistikom, šemom i planom bijega, nego s dekicom navučenom na glavu, taman toliko da snimak sa sigurnosne kamere dobije crnohumorni prizor. I to sve zbog par stotina maraka, sokova i komada mesa.Na šta smo spali? Burek je postao valuta kriminala. Neko će reći – inflacija, kriza, jad i bijeda. Ali istina je da ovakav čin najbolje oslikava opću moralnu i društvenu eroziju u kojoj živimo. Jer nije ovdje riječ samo o ukradenih 200 KM i nekoliko litara soka, nego o činjenici da je razbojnik odnio i novac koji je bio namijenjen humanitarnoj fondaciji. Ukrasti od siromašnih, od bolesnih, od onih kojima je taj novac trebao pomoći – to je moralno dno, pa makar iznos bio i simboličan.Da stvar bude gora, vlasnici buregdžinice su obični mali ljudi, Benjamin i Medina Zulčić, koji svako jutro ustaju prije svitanja da bi od svog posla prehranili porodicu. U zemlji gdje je teško preživjeti i kad pošteno radiš, još moraš strahovati da će ti neko provaliti u radnju i uništiti sve što si gradio. Medina priznaje da je uplašena, jer svakodnevno sama otvara radnju u ranim satima. U društvu koje ne garantuje osnovnu sigurnost, strah postaje normalno stanje građana.Ovaj incident nije izolovan, nego simptom. On pokazuje koliko je društvo potonulo u beznađe i koliko je kriminal, pa makar i ovako “sitni”, postao dio svakodnevice. Umjesto da država pokazuje odlučnost i sigurnosne službe ozbiljnost, građanima ostaje da mole na društvenim mrežama da neko prepozna lopova. Sistem zakazuje, a solidarnost se pretvara u očajnički apel.Zato slučaj s Vojničkog Polja treba čitati ne kao lokalnu anegdotu nego kao ogledalo društva. Zemlja u kojoj se pljačkaju buregdžinice i odnosi novac za fondacije nije zemlja gladi, nego zemlja bez reda, pravde i morala. I kad jednom kriminalci krenu krasti burek, jasno je da smo kao društvo postali lakrdija sami sebi.

Ovaj incident nije izolovan, nego simptom. On pokazuje koliko je društvo potonulo u beznađe

Pljačka buregdžinice

U prošlosti ovdašnjeg prostora teško je naći period da isti nije bio na granici nekih velikih vojnih, političkih, ekonomskih ili kulturoloških utjecaja sa istoka ili sa zapada. Teško je naći dokaze za predantičko doba za ovu tvrdnju, ali ono što se dešavalo od kasnog doba antike jasno ukazuje na ovu činjenicu. Sve do današnjeg doba ti utjecaji, na određen način agresivni, smjenjivali su se nad nebom ovog dijela svijeta.Kada je došlo do podjele Rimskog carstva 395. godine na Zapadno i Istočno, granica tih novoformiranih država, čiji su centri bili u Rimu i Konstantinopolisu, išla je dolinom rijeke Drine. Ovaj prostor je mnogo prije formiranja Srednjovjekovne Bosne bio limes različitih utjecaja dviju oponentnih strana svijeta. To djelovanje se uvijek ogledalo u vojnom potčinjavanju i ekonomskoj eksploataciji s kulturološkim utjecajem koji je u doba Rima doveo do romanizacije Ilira. <h2>Bosna granica</h2>Nije se mnogo toga izmijenilo ni u srednjem vijeku. Opet su se dvije velike sile, Sveto Rimsko Carstvo s jedne i Vizantija s druge, sukobljavale preko rijeka, planina i nizija Bosne koja je balansirala između njih. Bez obzira da li se radi o Karlu Velikom ili Konstantinu Porfirogenetu, ovaj prostor je svima bio interesantan na razne načine. Posebno se to vidjelo nakon crkvene šizme 1054. godine. Dovoljno je pogledati kartu utjecaja „zapadne“ i „istočne“ crkve pa uvidjeti da je granica utjecaja opet bila negdje oko doline rijeke Drine. Čuvena Bilinopoljska izjava Kulin bana 1203. godine upravo govori o toj činjenici. Sve je identično ostalo i dolaskom Osmanlija. Ponovo je Bosna, ovaj put njena Krajina, bila prva na dodiru između Osmanskog i Habsburškog carstva. Nisu pohodi Habsburgovaca i Savojaca kao što je Eugen završavali napadom na Stambol nego su oni harali bosanska sela i gradove. Na sličan način su Osmanlije pokretale svoje pohode i iz Bosne vojskom dva puta dolazili do Beča. Naravno, osvete „zapada“ su uvijek bile okrenute ka Bosni.Identična stvar je bila i nakon Berlinskog kongresa, samo Bosna i Hercegovina tada ide u sastav Austro-Ugarske. Na početku kao „corpus separatum“ (ni pod Beč ni pod Peštu), ali je aneksija napravila drugačije stanje. Zanimljivo da Beograd pristaje na aneksiju Bosne ako mu se da današnji Sandžak da ima vezu sa morem Crne Gore. Krajem XIX stoljeća prvi put se javlja i Rusija u geopolitici ovog prostora. Interesantno da, kao još jedna pobjednica u ratu protiv Osmanlija, kao „istočna“ sila pristaje da „zapadna“ sila iz Beča preuzme Bosnu i Hercegovinu.<h2>NATO i EU</h2>Versajski sporazum je odredio sudbinu ovog dijela planete između dva svjetska rata, a nakon II svjetskog rata nova politička tvorevina se ponovo nalazi na dodiru „istoka i zapada“. Tadašnja SFRJ, a i BiH kao njena republika, odmah je bila pod utjecajima ekonomije zapada i politike istoka. Pokret nesvrstanih, zbog jačanja formiranja novih država od bivših kolonija, javlja se kao neka protuteža hladnom ratu SAD-a i SSSR-a. I danas se spominje Titovo „ne“ Staljinu čime je SFRJ izbjegla sudbinu Čehoslovačke, Poljske i Mađarske u kojima su tenkovi SSSR-a povremeno radili vojnu okupaciju. Ali jedna činjenica nikada ne prestaje biti aktualna – BiH je uvijek u zoni granice dviju strana svijeta!Padom Berlinskog zida i njegovim rušenjem počeo je period koji će se u historiji učiti kao „Pax Americana“. Zapadna civilizacija dominira, EU se javlja kao snažan politički i ekonomski faktor, a NATO nameće kao osnova sigurnosti na planeti. Od devedesetih ovdje vlada mišljenje kako se treba priključiti u dva bloka – EU u političkom i ekonomskom smislu te NATO-u u vojnom! Istok je u tim trenucima bio u rasulu, a države tog bloka bježale na „zapad“. Čitava današnja centralna Evropa, koja je bila pod utjecajem Moskve, danas je dio NATO-a i EU. Najveće proširenje je bilo 2004., a 2007. godine su u EU ušle države sa Crnog mora – Bugarska i Rumunjska.Bosna i Hercegovina, bez obzira na sve opstrukcije koje dolaze sa svih strana, već tri desetljeća ima osnovnu politiku da uđe u spomenute organizacije. Vjerovatno bi neki referendum prije 30 godina dao makar 90 posto glasova za ulazak u EU, a priča oko NATO-a je bila malo drugačija zbog manjeg entiteta koji je čekao stav susjedne Srbije. Često se ovdje priča o „pristupnim pregovorima“, ali predugo čekanje i promjene generalne politike slabe utjecaj „zapada“ i omogućavaju da se osnažena Rusija vrati „na mala vrata“ na ovaj prostor.<h2>Politička želja</h2>Pristupni pregovori generalno ne znače mnogo. Dovoljno je pogledati Tursku koja je još 1949. godine postala članica Vijeća Evrope, prije pola stoljeća se htjela priključiti EU, još 1995. godine dobila „zeleno svjetlo“ za pristupne pregovore, a 2019. godine Evropski parlament je donio odluku o prekidu pregovaranja s Turskom. Zaista je veliko pitanje da li današnja Turska uopće želi biti dio EU!? Interesantno da država koja je kasnije predala zahtjev za članstvo od Turske, Velika Britanija, primljena u EU 1973. godine te i iz iste izašla zbog BREXIT-a pola stoljeća nakon toga!Od država regije najdalje je otišla Crna Gora koja je otvorila brojna poglavlja, od kojih je posljednje „tržišno natjecanje“. Sjeverna Makedonija je počela pregovore 2020., a prije toga morala dodati pridjev „Sjeverna“ u svom imenu. Albanija je iste godine počela pregovore, a ove tri države su pristupile i NATO paktu. Srbija je počela pregovore uz „skrining“ još 2014., a otvorila je 22 poglavlja. Od svih poglavlja u pregovorima je zatvorila samo dva – 25. i 26.!Ako se uzme stav politike, onda je jasno da je okretanje „zapadu“ osnovna politička želja. Samo godinu nakon Crne Gore i BiH je potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (2008. godine), ali za razliku od Crne Gore nije imala uspješnost u primicanju EU. Tek prošle godine u martu je EU dala zeleno svjetlo za otvaranje pregovora, a ovdašnja politika to slavila kao da je BiH preuzela predsjedavajuće mjesto u Briselu. Da bi se počela priča s Briselom, davno se utvrdilo da treba ispuniti osnovnih 14 uslova, ali su oni proteklih mjeseci svedeni na sporazum s Fronteksom (granična saradnja), te zakone o sukobu interesa, sprečavanju pranja novca, sudovima i izborni zakon. Svakako treba istaći da ovo BiH sve treba uraditi radi sebe, a ne zbog nekih birokrata u Briselu. Na koji način i kojim tempom sve ovo ide svakodnevno se svi možemo uvjeriti. Uz ovu priču stalno se plasiraju informaciju o gubitku brojnih sredstava koja bi bila operativna u slučaju da vlasti „nešto dogovore“. Dakle, osim generalnog stava „bit će pregovori kad vlasti urade neke stvari“ priča o EU je samo politički performans ovdašnjih vlastodržaca.Uticaj zapada se ogleda u „euroatlantskim“ civilizacijskim normama, a to znači i u NATO-u. BiH je potpisala Partnerstvo za mir 2006. godine te akcijski plan za članstvo 2018. godine. Zadnja bitna odluka koja se odnosi na NATO je formiranje komisije u ime Vijeća ministara za saradnju sa spomenutim vojnim savezom.<h2>Kašnjenja i čekanja</h2>Sva ova „kašnjenja i čekanja“, koja se javljaju zbog domaćeg političkog djelovanja, ali i sporosti birokratije Brisela, stvaraju drugačiju sliku stanovništva o „zapadu“. Ovome svakako treba dodati i moderna politička djelovanja pojedinih zapadnih vlastodržaca, pa se postavlja pitanje koji bi postotak ljudi danas podržao euroatlantske integracije na nekom referendumu. Siguran sam da je broj mnogo manji nego prije dva desetljeća!Svaki vakuum koji se javi u odnosima BiH s Briselom će sigurno, na ovaj ili onaj način, iskoristiti Moskva. Ponavlja se ona vječna činjenica – ovaj prostor je na granici istoka i zapada. Za političare iz RS, posebno one koji na zapadu nisu više dobrodošli, navikli smo da idu na raport u Moskvu. Tako se na sastanku BRICS-a u oktobru prošle godine u Kazanju dogodilo da na njemu sjedi tadašnji predsjednik RS. Ovu organizaciju čine države koje zajedno zauzimaju 40 miliona km2 (više od petine kopna) i imaju 3,2 milijarde stanovnika (blizu 40 posto svih stanovnika Planete). Evidentno je da većina nema blage veze gdje je Balkan, a ne neki entitet u BiH. Ali u ovom slučaju poruka je drugačija – možemo mi i kod Rusa!Sigurno da u svakoj državi nekadašnjeg istočnog bloka postoji određeni postotak onih koji su za Moskvu. Kada se pogleda politika Mađarske ili Slovačke, pa i rezultati izbora u npr. Rumuniji, jasno je da ne postoji vječna podrška svih za Brisel. Takvo je stanje i u BiH čije vlasti svakih par dana lete do Belgije da valjda objasne kako će sve biti OK kada nas oni prime. Tako je u decembru 2023. godine na drugi politički forum u Brisel otišla delegacija od 70 ljudi iz BiH – valjda malo da brojni ministri „vide puta“, ali i da se ostavi neki politički benefit na izborima. Kako je krenulo, još malo pa će predstavnici mjesnih zajednica htjeti da tamo nešto pregovaraju!Bez obzira na sve stalno na umu treba imati dvije poslovice. Jedna je „U se i u svoje kljuse“ jer naše probleme možemo riješiti samo mi, a druga je mnogo važnija – „Dok se slonovi svađaju nastrada trava!“...<h2>Ulazak u EU</h2>Evropska unija je set zakona i političko-ekonomska tvorevina. Ulazak u nju predstavlja kompatibilnost s njenom legislativom, ali ona sigurno nije „švedski stol“. Ponekad se čini da smo u BiH za fondove i novac, a za vladavinu prava „samo na papiru“. Svaku sekundu koju ostanemo izvan „zapada“ iskoristit će „istok“ i Moskva za svoj utjecaj – politički, ekonomski, medijski ili vojni! Današnja snaga BiH sigurno nije takva da može biti neutralna u tom kontekstu kao što je bila SFRJ. A na ovdašnjem stanovništvu je da, kroz svoje političke predstavnike, odluči gdje želi ići. Upravo zbog ovoga se ne treba čuditi ako neki politički predstavnici BiH budu boravili i u Ambasadi Rusije!

Jedino njega smo svi voljeli

Johan Satler: Čvrste veze

Čovjek koji je ujedinio sve

Matej Deket: Golgeter!

Edin Džeko: Nezamjenjiv!

Poigravanje s 22.500 ljudi

Ahmed ef. Huskanović: Gest koji mnogo znači

Konakovićev reality show

Smrt na cestama

Rozita Šimić: Pravedna presuda

Gol u posljednjoj minuti

Mehmed Kumbarić: Vjeran snovima

Gdje je crvena linija?

Dragana Mirković: Kad se muzika i humanost spoje

Pljačka buregdžinice

Profesor Vedran Zubić piše za "Dnevni avaz": Gdje ide Bosna i Hercegovina? (N)i na istok (n)i na zapad

Kolumne

Jedino njega smo svi voljeli

Johan Satler: Čvrste veze

Čovjek koji je ujedinio sve

Matej Deket: Golgeter!

Edin Džeko: Nezamjenjiv!

Poigravanje s 22.500 ljudi

Ahmed ef. Huskanović: Gest koji mnogo znači

Konakovićev reality show

Smrt na cestama

Rozita Šimić: Pravedna presuda

Gol u posljednjoj minuti

Mehmed Kumbarić: Vjeran snovima

Gdje je crvena linija?

Dragana Mirković: Kad se muzika i humanost spoje

Pljačka buregdžinice

Profesor Vedran Zubić piše za "Dnevni avaz": Gdje ide Bosna i Hercegovina? (N)i na istok (n)i na zapad